preskoči na sadržaj

Osnovna škola Izidora Kršnjavoga

Kutak za roditelje

Navigacija po stranici:

1. Korisni linkovi

2. Preporučena literatura za roditelje

3. Slobodno vrijeme i vaše dijete

4. Samopouzdanje

5. 10 dječjih zapovijedi za roditelje

6. Dječji memmorandum roditeljima

7. Sigurnost na internetu

8. Hiperkativno dijete

9. Kako pomoći djetetu u učenju?

10. 10 pravila koja će olakšati polazak djeteta u školu

11. Što je to elektroničko nasilje odnosno CYBERBULLYING

12. Nasilje preko interneta – cyberbullying

13. Zašto su djeca nestrpljiva, dosadno im je, bez prijatelja su i razmažena su?

14. Uloga roditelja u izvršavanju domaćih zadaća njihove djece


Preporučena literatura za roditelje

ZA čitanje:

  1. M. E. P. Seligman, „OPTIMISTIČNO DIJETE“, IEP, Zagreb, 2005.
  2. T. W. Phelan, „1-2-3 USPJEH“, Ostvarenje, Zagreb, 2003.
  3. J. Juul, „VAŠE KOMPETENTNO DIJETE“, Pelago, Zagreb, 1995.
  4. J. Juul, „OVO SAM JA! TKO SI TI?“, Pelago, Zagreb, 1998.
  5. M. B. Rosenberg, NENASILNA KOMINIKACIJA, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.
  6. D. Miljković, M. Rijavec, „BOLJE BITI VJETAR NEGO LIST“, IEP, Zagreb, 2002.
  7. M. Rijavec, „ČUDA SE IPAK DOGAĐAJU“, IEP, Zagreb, 1997.
  8. D. Goleman, “EMOCIONALNA INTELIGENCIJA”, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.
  9. Dr. Lawrence i E. Shapiro, „KAKO RAZVITI EMOCIONALNU INTELIGENCIJU DJETETA“, Mozaik Knjiga, Zagreb, 1997.
  10. Vizek-Vidović V., Vlahović-Štetić V., Rijavec M., Miljković M., "PSIHOLOGIJA OBRAZOVANJA ", IEP, Zagreb, 2003.
  11. Dryden G., Vos J., “REVOLUCIJA U UČENJU”, Educa, Zagreb, 2001.
  12. Jensen E.,  “SUPERNASTAVA”, Educa, Zagreb, 2003.
  13. Armstrong T., „VIŠESTRUKE INTELIGENCIJE U RAZREDU“, Educa, Zagreb, 2006.
  14. Jensen E., „POUČAVANJE S MOZGOM NA UMU“, Educa, Zagreb, 2005.
  15. Klippert H., „KAKO USPJEŠNO UČITI U TIMU“, Educa, Zagreb, 2001.
  16. Sternberg R. J., “KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA ”,  Jastrebarsko, Slap, 2004.
  17. Beck R. C., “MOTIVACIJA”, Jastrebarsko, Slap, 2003.
  18. D. G. Amen, «KAKO RADI VAŠ MOZAK?», V.B.Z., Zagreb, 1998.
  19. G. Lindenfield, „SAMOPOUZDANJE TINEJDŽERA“, Veble commerce, Zagreb, 2002.
  20. dr. J. Bayard, dr. R. Bayard, “U POMOĆ! TINEJDŽER U KUĆI!”, Mladinska knjiga, Zagreb, 1994.
  21. E. Perry Good, “KAKO POMOĆI KLINCIMA DA SI SAMI POMOGNU”, Alinea, Zagreb, 1993.
  22. R. Schwebel, “REĆ I NE NIJE DOVOLJNO”, Sys print, Zagreb, 1995.
  23. T. Gordon, «ŠKOLA RODITELJSKE DJELOTVORNOSTI», Poduzetništvo Jakić doo, Cres, 1996.
  24. I. Brdar, M. Rijavec, „ŠTO UČINITI KADA DIJETE DOBIJE SLABU OCJENU?“, IEP, Zagreb, 1998.
  25. P. Zarevski i M. Mamula, „POBIJEDITE SRAMEŽLJIVOST I DJECU CIJEPITE PROTIV NJE“, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998.
  26. P. Lauster, „POSTANITE SAMOPOUZDANI“, Slap, Jastrebarsko, 1997.
  27. S. Forward, C. Buck, „OTROVNI RODITELJI“, Bios, Zagreb, 2002.

Korisni linkovi

Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Roditeljstvo je i jedna od najzahtjevnijih uloga u životu pojedinca. Zato već odavno poznajemo (i priznajemo) i ambivalentne osjećaje koje roditeljstvo nosi i psihološku cijenu koju ono ima za pojedinca.

 

 


Idem u tvoje cipele : Cilj ovog mjesta je da vam pomognemo kako bi vaša (a i naša) djeca mogla odrastati u boljemu i sretnijem svijetu. Da bismo razumjeli kako pomoći djeci, važno je da osvijestimo sebe, ali i da se stavimo u cipele djeteta.

 

 


Roditelji.hr : Portal koji iscrpljuje sve teme roditeljstva i "poslovanja" s djecom, od prvog tjedna trudnoće, slobodnog vremena do škole i kuhanja.

 

 

 


Hrabri telefon : Hrabri telefon je nevladina, neprofitna organizacija osnovana 1997. a registrirana 2000. godine.  Organizacija je osnovana s ciljem pružanja direktne pomoći i podrške zlostavljanoj i zanemarenoj djeci i njihovim obiteljima, ali i rada na prevenciji zlostavljanja i zanemarivanja kao i neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži.

 


Klokanica.hr/Školarci : Školska dob i kako se nositi s njom.

 

 


 


Tesa: psihološki centar - Psihološki centar TESA već 26 godina djeluje provodeći psihološka savjetovanje i psihoedukacije građana. U sklopu raznih projekata provode se edukacije i savjetovanja grupa mladih, roditelja, no i edukacije studenata i profesionalaca u psihološkom savjetovanju.


Slobodno vrijeme i vaše dijete








Samopouzdanje

Kako roditelji mogu pomoći djeci da se osjećaju voljeno, sigurno i vrijedno?

  • odvojiti svakodnevno vrijeme koje će provesti s djetetom, usredotočeni samo na njega
  • pohvaliti djetetove uspjehe i talente, pronaći u čemu je dobro i pokazati zanimanje i pažnju
  • naučiti kako se nositi s neuspjehom, nitko ne može sve učiniti svaki put dobro te djeca moraju naučiti da su i neuspjesi nešto što ponekad treba očekivati odnosno neuspjesi mogu biti izazovi koji će pomoći djetetu da iz sebe izvuče najbolje
  • pomoći djetetu da samo razmisli i riješi svoje probleme te mu biti na raspolaganju za razgovor o njegovim brigama i osjećajima
  • poštivati djetetove osjećaje i razmišljanja, djeca zaslužuju poštovanje i uvažavanje isto kao i odrasli
  • pažljivo birati riječi, prekinuti loše navike vrijeđanja djece
  • usmjeriti se na da i uradi, umjesto na ne i nemoj
  • nuditi djetetu izbor samo onda kad je roditelj spreman prihvatiti odluku
  • mijenjati okolinu umjesto dječjeg ponašanja (ponekad očekujemo djetetovo zrelije ponašanje nego što ono u toj situaciji može)
  • raditi s djetetom umjesto protiv njega
  • dati djetetu sigurne granice koje može razumjeti
  • prepoznavati osjećaje
  • održavati autoritet mirno i konzistentno (biti dosljedni)
  • budite dobar primjer (važnost roditeljskog modela je neprocjenjiva)
  • gledati cijelu sliku (dječje ponašanje obično je povezano s događajima u cijeloj obitelji)
     

Osobine djeteta visokog samopoštovanja

  • zna donositi odluke
  • sigurno je u svoje sposobnosti
  • kreativno je
  • zadovoljno je svojim radom
  • očekuje uspjeh
  • uspješno surađuje s vršnjacima i odraslima
  • veselo je i puno energije koju često prenosi i na drugu djecu
  • lako sklapa prijateljstva
  • uspješno se zabavlja samo i u društvu s drugom djecom


Kako djeca sama utječu na svoje samopouzdanje

Uglavnom ono ovisi o djetetovom osjećaju prihvaćenosti i voljenosti te odnosu okoline spram djeteta odnosno interakciji s okolinom, posebice važnim pojedincima. Kako sliku o sebi stvaramo od samih početaka, najveću ulogu naravno imaju roditelji. No odrastanjem, značajnu ulogu u životu djeteta dobivaju vršnjaci i učitelji te i o interakciji s njima ovisi kakvo će mišljenje dijete o sebi razviti.

Ono što djeca mogu učiniti da bi se u odnosima s drugima osjećala sigurnije i da bi bila prihvaćena od strane drugih, bili to vršnjaci ili odrasli, mogu naučiti primjerene i poželjne načine ponašanja i komunikacije odnosno socijalne vještine koje će im pomoći u međusobnim interakcijama.
Problemi u vršnjačkim odnosima najčešće potječu iz negativnih socijalnih ponašanja kao što su prekidanje, zapovijedanje, siromašan kontakt očima, sklonost tučnjavi te poteškoće u mirnom rješavanju svakodnevnih konflikata s vršnjacima. Navedena ponašanja ukazuju na nedostatak socijalnih vještina.

Socijalne vještine se uče od samog rođenja čime se opet vraćamo ulozi roditelja. Važno je ponovo naglasiti da su odnos roditelj-dijete u ranom djetinjstvu i interakcija među članovima obitelji od iznimne važnosti za razvoj socijalnih vještina kod djeteta. Roditeljska odgovornost i skrb se smatraju najbitnijim faktorima u razvoju socijalnih vještina djeteta.
 

 


10 dječjih zapovijedi za roditelje

1. Moje su ruke male - molim vas, ne tražite savršenstvo kad god namještam krevet, crtam ili bacam loptu. Moje su noge kratke - molim vas, usporite kako bih mogao/la ići u korak s vama.

2. Moje oči, poput vaših, nisu vidjele svijeta - molim vas, dopustite mi da uz vašu zaštitu istražujem, nemojte me nepotrebno sputavati.

3. Kućnih poslova će uvijek biti. Ja sam malen/a samo za kratko vrijeme - molim vas, uzmite si vremena da me poučite o ovom čudesnom svijetu. Činite to rado.

4. Moji su osjećaji krhki, stoga budite osjetljivi na moje potrebe i nemojte mi zanovijetati cijeli dan. (Ni vi ne biste voljeli da netko stalno gunđa zbog vaše radoznalosti.) Postupajte sa mnom onako kako biste željeli da se s vama postupa.

5. Ja sam poseban dar. Čuvajte medržite me odgovornom za moja djela, dajte mi smjernice u životu, grdite me s ljubavi.

6. Da bih rastao/la, vaše mi pohvale nisu nužne, ali mi je ohrabrenje neophodno. Molim vas, imajte mjeru kad kritizirate. Zapamtite, možete kritizirati ono što radim bez da kritizirate mene.

7. Molim vas, dajte mi slobodu da odlučujem za sebe. Dozvolite mi neuspjeh kako bih mogao/la učiti na svojim greškama. Tako ću jednog dana biti spreman/a donositi prave odluke koje od mene život traži.

8. Nemojte popravljati za mnom jer se tada osjećam kao da moj trud nije zadovoljio vaša očekivanja. Znam da je to teško, ali molim vas, nemojte me uspoređivati s mojim bratom ili sestrom. Ili s drugom djecom.

9. Ne bojte se otići na vikend bez mene. Djeca se trebaju odmoriti od svojih roditelja isto kao što roditelji trebaju odmor bez djece. Osim toga, to je izvrstan način da nama djeci pokažete da vam je itekako stalo do vašeg bračnog zajedništva.

10. Molim vas, budite mi primjer koji ću slijediti. Ja se radujem svakoj novoj spoznaji.


DJEČJI MEMORANDUM RODITELJIMA

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazuje mi gdje mi je mjesto i koje su mi granice.

Volim sigurnost i toplinu svoje obitelji. To mi daje temelj da rastem i razvijam se.

Nemojte se bojati kazniti me ako je potrebno, ali molim pravovremeno, objašnjeno i dosljedno kako bi naučio/la iz svojih pogrešaka.

Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu.

Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.

Nemojte obećavati. Možda nećete moći izvršiti svako obećanje pa ću izgubiti vjeru u vas.


Sigunost na internetu

Internet je značajan izvor korisnih informacija, međutim na njemu se svakodnevno dogovaraju i razmjenjuju brojne opasne i ilegalne stvari. Primjerice, na njemu je u bilo koje doba dana moguće objaviti tuđe fotografije i osobne podatke te sa zlom namjerom potpisati se tuđim imenom. 

Nasilje na mreži je tehnički vrlo lako izvesti pošto anonimnost i smanjeni rizik od identificiranja lako mogu potaknuti nekoga da sa samo nekoliko klikova učini nešto što inače ne bi. Donosimo vam nekoliko savjeta o tome kako zadržati sigurnost na internetu te izbjeći neugodnosti.

 

Djeca i Internet

Najveći broj potencijalnih žrtava na mreži su djeca. Važno je da se roditelji i odrasli dobro informiraju o svim problemima s kojima se djeca mogu susresti te da odrede pravila ponašanja i predstrožnosti kojih će se djeca držati. Svakom roditelju namjera je zaštititi dijete od potencijalnih opasnosti pa stoga donosimo neke od savjeta kako kontrolirati aktivnosti svoga djeteta na računalu: 

  • Držite računalo u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj kako biste u svako vrijeme znali što vaše dijete radi na računalu.
  • Prije korištenja računalom i internetom, objasnite djetetu sve potencijalne opasnosti te dogovorite pravila vezana za ponašanje na internetu.
  • Zajednički posjećujte internetske stranice kako biste provjerili kakve navike o sadržaju na internetu vaše dijete ima.
  • Savjetujte djecu da ni s kim putem interneta ne prosljeđuju osobne podatke poput punog imena i prezimena, adrese i broja mobitela. Također, da se ni s kim ne sastaju, osim ako to nije izvedivo u vašoj prisutnosti.
  • Dogovorite s djecom da vas odmah obavijeste ukoliko primjećuju da ih netko uznemirujemaltretira ili objavljuje netočne informacije.

 

Ponašanje na društvenim mrežama

Društvene mreže namijenjene su upoznavanju novih ljudi te susretu s poznanicima, međutim zbog mogućnosti objavljivanja raznih multimedijskih sadržaja i podataka s drugim članovima mreže, tu također postoje razne opasnosti. Među poznatije društvene mreže danas ubrajamo SnapchatTwitter, Instagram, Tumblr, YouTube te posebice Facebook koji u posljednjih nekoliko godina bilježi stalan porast svojih korisnika. 

Važno je da proučite pravila sigurnosti pojedinih društvenih mreža kako se ne biste doveli u situaciju da primjerice vaše fotografije vidi tko god poželi, pa možda čak i osobe za koje ne želite da ih vide. U svakom trenutku trebate biti svjesni mogućnosti lažnog predstavljanja na društvenim mrežama. 

 

Sigurnost i zaštita korisničkog imena i lozinke

Ovisno o društvenoj mreži, e-mail adresi kojom se koristite ili bilo kojom stranicom koja od vas zahtijeva upotrebu korisničkog imena i lozinke, bitno je da one budu dobro odabrane kako biste spriječili da se netko drugi koristi vašim korisničkim profilom. Odabir kvalitetne sigurnosne lozinke ponekad nije jednostavan, stoga vam donosimo savjete kako odabrati najbolju.

  • Laka pamtljivost lozinke - Pobrinite se da je vaša lozinka nešto što možete zapamtiti. Najbolje je odabrati nešto vama specifično kako biste to uvijek imali na umu, ali opet ne toliko preočito da je može svatko pogoditi. Odaberite neki vama pamtljiv dugačak izraz ili izreku te lozinku kreirajte od cijelog izraza ili samo od njegovih prvih slova. Primjerice, preuzimanjem početnih slova svake riječi poslovice "Tko rano rani dvije sreće grabi" dobijete "trrdsg" te tome dodajte poneko veliko slovo i broj te vaša lozinka može biti "tRr7DsG".
  • Jednostavnost lozinke - Izbjegavajte jednostave lozinke poput 123456abcdefg i slično ili bilo koju riječ sadržanu u nekom od "rječnika lozinki“. Naime, postoje liste riječi za koje hakeri znaju da se često koriste kao lozinke poput raznih pojmova iz astrologije, biologije, crtanih filmova, sporta, filmova, mjesta, znanstvene fantastike i slično.
  • Korištenje iste lozinke - Ne koristite istu lozinku za sve vaše postojeće račune. Poznat je primjer lažnih servisa za dijeljenje podataka koji su postavljeni samo u svrhu upada u račune korisnika. Slični servisi traže registraciju korisnika u nadi da će upisati istu lozinku, a koja će se onda moći iskoristiti za pristup njihovim podacima.
  • Zapisivanje lozinke – Lozinke su inače vrlo kratke te njihova duljina obično iznosi minimalno šest znakova. Ukoliko niste sigurni da ćete ih ipak sve zapamtiti, zapišite ih negdje gdje nitko drugi nema pristup. Zapis u računalu ipak nije najbolji odabir, posebice zbog mogućnosti njegova tehničkoga kvara. Najbolje je zapisati lozinku u neku bilježnicu koju držite na mjestu zajedno s vašim važnijim dokumentima.
  • Kombinacije na tipkovnici - Ne koristite kombinacije na tipkovnici poput asqw12yxasqw, i slično ili neke uobičajene lozinke uz tipku "shift", poput primjerice lozinke "!“#$%&/" koja možda djeluje sigurno, ali je zapravo riječ o znakovlju "shift + 1234567", što većina rječnika koji se koriste za provaljivanje lozinki sadržava u sebi. 
  • Kombinacija veličine slova - Kod sistema koji prepoznaju razliku između velikih i malih slova, koristite obje veličine slova u kreiranju vaše lozinke. Čak i ako odaberete jednostavan pojam za vašu lozinku, raznovrsnost veličine znakova znatno će otežati pristup nekome tko želi ući u vaše korisničke račune.  
  • Vlastiti algoritam - Koristite vlastiti "algoritam“ za kreiranje lozinki. Primjerice, uzmite prva četiri znaka iz imena stranice na koju se registrirate i dodajte zadnje četiri znamenke broja telefona nekog vašeg prijatelja. Tako bi lozinka za registriranje na naš portal mogla biti "pame3343". Navedeni algoritam možete dodatno razraditi tako da od svakog slova odaberete sljedeće ili prethodno slovo u abecedi, kombinirate velika i mala slova i slično. Što je više koraka u kreiranju algoritma, to je i vaša lozinka sigurnija. Prednost ovakvog načina stvaranja lozinki, osim njihove sigurnosti i različitosti, jest i pamtljivost jer je dovoljno zapamtiti način na koji kreirate lozinke da biste znali veliki broj istih napamet.

Poticanje informatičke pismenosti, računalne i komunikacijske tehnologije postalo je dio svakodnevnog života. Zbog raznih opasnosti koje nude elektronički mediji, važno je pravovremeno prepoznati i spriječiti uznemirujuće i neugodne događaje koje oni nude. Bitno je podučiti djecu i mlade o preuzimanju odgovornosti za svoje ponašanje i o posljedicama određenih postupaka putem interneta, kao i o sigurnosnim pravilima kako bi se zaštitila njihova neovisnost, interesi i aktivnosti.
---
Dodatno informacije možete naći i ovdje.


Hiperaktivno dijete

Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).

Odgoj djeteta veliki je izazov za svakog roditelja. Zahtijeva puno ljubavi, vremena, strpljenja, pažnje i učenja o tome kako biti dobar roditelj. Sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i frustrirajući i koji nas mogu ostaviti s bezbroj pitanja. Iako većinu problema s kojima se susretnu roditelji rješavaju sami te uz pomoć rođaka i prijatelja, postoje situacije u kojima im može zatrebati pomoć stručnjaka. Ovaj priručnik obuhvatit će poteškoće djece vezane uz pojavu hiperaktivnosti te ponuditi odgovore na najčešća pitanja roditelja i stručnjaka koji sumnjaju da je dijete hiperaktivno.

Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj(popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).

Slaganje s okolinom neizmjerno je važan dio čovjekovog života. Djeca koja su nemirna, koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju, mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu. Ovo može otežati uspostavljanje kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, ali i snalaženje u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (npr. vrtić, škola).

Hiperaktivno dijete često ima malo prijatelja i bolno je svjesno svoje izoliranosti i odbačenosti. Njegova impulzivnost i naglost mogu odbijati djecu ali i odrasle. Upravo zbog toga često se dogodi da odrasli takvo dijete ne razumiju pa mu ne pruže pomoć i podršku koje su mu potrebne.

 

TKO JE HIPERAKTIVNO DIJETE?

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove “zločestoće”. To je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta kod kojeg je uočena hiperaktivnost.

“Hiperaktivno” dijete može imati poteškoće na tri različita područja: (hiper)aktivnost, pažnja i kontroliranje impulsa.

Evo nekih ponašanja karakterističnih za djecu koja imaju probleme na ova tri područja.

Dijete koje ima problema na području (hiper)aktivnosti:

  • često trese rukama i nogama, vrpolji se, previja, meškolji
  • često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu (npr. u školi)
  • pretjerano trči, skače ili se penje u situacijama u kojima to nije prikladno
  • teško mu je da se tiho i mirno igra
  • ponaša se “kao da ga pokreće motor”
  • često pretjerano puno priča
  • glasno (puno viče, pjeva, priča…)
  • stalno u pokretu, “u pogonu”
  • okreće se i vrpolji na stolici
  • lako se uzbudi
  • naglo poseže za predmetima
  • stalno manipulira predmetima, igračkama
  • ima teškoća ako se treba mirno igrati ili baviti nečim
  • nemirno je
  • neumorno je

Nepažnju kod djeteta možemo uočiti kroz sljedeća ponašanja:

  • radi pogreške zbog nemara ili ne posvećuje pažnju detaljima
  • teško održava pažnju u zadacima ili igri
  • čini se da ne sluša čak i kada mu se direktno obraćamo
  • teško mu je organizirati zadatke i aktivnosti
  • često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti
  • lako ga ometaju vanjski podražaji – koji drugu djecu ne smetaju
  • sporije je od druge djece u učenju novog i izvršavanju zadataka
  • sporije je od druge djece u učenju novog gradiva i u izvršavanju zadataka
  • teško se koncentrira
  • ima teškoća sa završavanjem neke aktivnosti
  • neorganizirano je
  • ima nedovoljne sposobnosti planiranja
  • odsutno je mislima
  • nepažljivo je
  • ima poteškoća u praćenju uputa
  • kratko trajanje pažnje
  • teško se zadržava uz i teško dovršava zadatak

Impulzivno dijete:

  • “istrčava” sa odgovorima prije nego što je završeno pitanje
  • ima poteškoća s čekanjem reda
  • često prekida i ometa druge
  • burno emotivno reagira, ne predviđajući dobro posjedice
  • djeluje prije nego što promisli
  • prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu
  • ne može čekati da netko završi rečenicu ili radnju
  • prekida razgovor
  • nameće se drugima
  • ne čeka upute
  • ne može pratiti pravila igre

Razne studije pokušale su dati odgovor na pitanje koliko je djece sa ovakvim poteškoćama. Iako se podaci dobiveni različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD prisutan kod 1- 7,5% populacije. Pokazalo se, također, da se javlja dva puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.

Postoje razlike u ponašanju djeteta s ADHD-om koje su specifične za određenu kronološku dob. Ove razlike su posljedica utjecaja biološkog sazrijevanja i okoline.

Već u dojenačkoj dobi ovo je dijete aktivnije u odnosu na ostalu djecu:

  • razdražljivo je i puno plače
  • do kasnije dobi noću traži jesti
  • ima poteškoće u spavanju, često se budi, teško ga je smiriti i utješiti
  • ima poteškoće u uzimanju hrane te odabiru adekvatne hrane
  • može imati trbušne kolike
  • vrlo često je izražen pojačan tonus mišića, iako rano prohoda ovakvo dijete često je nespretnije od druge djece.

U predškolskoj dobi su izražene sljedeće poteškoće:

  • prisutna izrazita motorička aktivnost, nikad nije na svom mjestu
  • loše predviđa posljedice svojih aktivnosti
  • ne sluša odgajatelja
  • na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli ili gleda kako druga djeca rade prije nego što pokuša sam uraditi
  • u oblačenju bez tuđe pomoći, češće ne nauči oblačiti i vezati cipele, zakopčavati dugmad
  • pokazuje slabije rezultate u pripremama za školu – usvajanje boja, brojeva, slova, korištenju škara
  • nestrpljivo je, prekida rad grupe, upada u riječ, ometa druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.

U školskoj dobi djeteta mogu biti prisutni:

  • motorički nemir – ne sjedi na svom mjestu, šeće razredom
  • nemir za vrijeme aktivnosti ili izvršenja zadatka
  • poteškoće pri pisanju domaćih zadataka
  • nemogućnost zadržavanja pažnje i fokusiranja na bilo kakav sadržaj, što dovodi do neorganiziranosti (prelazi s jedne na drugu aktivnost i rijetko završava započete zadatke)
  • teškoće u usvajanju školskog gradiva
  • loša slika o sebi
  • poteškoće u socijalizaciji
  • emocionalne poteškoće.

 

ŠTO JE ADHD?


Nije nužno da svako dijete koje je povremeno ponekad hiperaktivno, impulzivno i ima poteškoće s pažnjom i koncentracijom ima ADHD. Postoje i druga medicinska i psihijatrijska stanja koja se mogu zamijeniti s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti.

Neka od njih su:

  • mentalna retardacija
  • poremećaj vida ili sluha
  • poremećaj učenja
  • prkosno ponašanje
  • smetnje ponašanja
  • traume glave
  • nuspojave lijekova ili droga

I druga djeca mogu se koji puta ponašati živahno, nekoncentrirano, nepažljivo i često takva ponašanja možemo zamijeniti sa simptomima hiperaktivnog djeteta. Takva ponašanja događaju se kada:

  • je djetetu dosadno
  • dijete ima neku fiziološku potrebu (gladno je, mora na WC…)
  • je dijete jako veselo (čeka rođendanski poklon, uspije u nečemu…)
  • je školsko gradivo teško ili je dijete općenito u prezahtjevnoj situaciji
  • ga prekinemo u njemu važnoj aktivnosti
  • je dijete pod stresom ili se u obitelji događaju promjene

Kako bi se hiperaktivnom djetetu mogla pružiti adekvatna pomoć i podrška, potrebno je obratiti se stručnjaku (psihologu, defektologu..) koji će utvrditi radi li se stvarno o ADHD-u i predložiti adekvatni tretman.
 

HIPERAKTIVNO DIJETE U OBITELJI

Dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti može imati teškoće u odnosima s članovima obitelji. Često se događa da su roditelji već «sve» metode isprobali, osjećaju se neuspješnima i umornima. Čak i u najbrižnijim obiteljima s hiperaktivnim djetetom, međusobni odnosi često su opterećeni napetošću. Jedan od primarnih problema u odnosu roditelj-hiperaktivno dijete je sukob vezan uz neposluh koji može biti posljedica nepažnje ali i roditeljskog nerazumijevanja.

Uz komunikacijske probleme, hiperaktivno dijete često razvija osjećaj nepravde tj. osjećaj da ga se tretira po pravilima koja vidi kao nepravedna te prekomjerno ograničavajuća zbog nakupljenog stresa, srdžbe i osjećaja bespomoćnosti. Roditelji često na djetetovo ponašanje reagiraju ljutito i neprimjereno, što za posljedicu ima još veći prkos djeteta koji rezultira sve strožim roditeljskim komentarima, odbacivanjem, kaznama. Stvara se zatvoreni krug koji se rezultira neprekidnim svađama, borbama ili nagovaranjem i “podmićivanjem” djeteta.

Stalno pričanje, buka, uništavanje stvari u kući, skakanje, česti pozivi u školu, bilo zbog neprimjerenog ponašanja ili zbog loših ocjena vrlo su česti scenarij obitelji u kojoj odrasta hiperaktivno dijete. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od strane svoje šire obitelji ili prijatelja, jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih se ne poziva na razna društvena okupljanja i događaje.

Mnogi roditelji hiperaktivnog djeteta imaju kronični osjećaj nesposobnosti, nesigurnosti i stresa, uz osjećaj beznađa i bespomoćnosti koji dominira u odnosu s djetetom. Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi skloni su ponašanje djeteta proglasiti zločestim ili neposlušnim, nazvati ga napadom na njihov autoritet, inatom i sl. i onda reagiraju iz takvog stava neprimjerenim metodama kao što je vikanje, vrijeđanje ili batine.

S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kroz vlastitu krivnju, kao nešto za što su isključivo oni odgovorni pa se počinju osjećati loše, ponekad pretjerano popuštaju djetetu i ne postavljaju granice.

Problem krivnje i odgovornosti kao i sam poremećaj vrlo često su izvor sukoba ne samo između roditelja i djeteta nego i između roditelja.

Znakovi da postoje ozbiljni problemi u obiteljskim odnosima mogu biti:

  • stalni sukobi u obitelj
  • izbjegavanje druženja i okupljanja zbog nelagode
  • roditeljske prepirke oko provođenja discipline
  • roditelji provode sate i sate radeći zadaće sa hiperaktivnim djetetom ostavljajući malo vremena za sebe i druge u obitelji
  • sukobi i prepirke za vrijeme objeda
  • stalne rasprave između roditelja i djece radi obaveza i kućnih zadataka
  • napetost zbog problema u učenju i ponašanju

Roditelji sve češće osjećaju:

  • frustraciju
  • beznađe
  • usamljenost
  • ljutnju
  • krivnju
  • strah za svoje dijete
  • bespomoćnost
  • razočaranje
  • tugu i depresiju
     

KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI?

Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti “preko noći”. Neka ponašanja je usvajalo i izgrađivalo godinama. Potrebno je vrijeme da bi se opažale promjene i nerealno je očekivati brze pomake. Vrlo često se događa da djeca u početku pružaju veliki otpor promjenama, novim pravilima te se događa da broj nepoželjnih ponašanja poraste. Međutim uz ustrajnost i dosljednost roditelja, ponašanje djeteta će se mijenjati u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja. Da bi to postigli, roditeljima mogu pomoći sljedeći savjeti.

 

  1. Postavite si pitanje “Što želim vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja?” (npr. da ne tuče mlađu sestru.). Zatim strpljivo podučavajte dijete takvom ponašanju.
  2. Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada. (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati, čime je posvetila djetetu pažnju) Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto kazna ili nagrada za dijete.
  3. Ignorirajte kad god je moguće djetetovo neadekvatno ponašanje, ali zaista budite sigurni da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta (npr. ne obazirite se ako dijete pleše po sobi ili skače po svom krevetu…).
  4. Budite svjesni vlastitog ponašanja jer djeca uče imitirajući ponašanje odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno on viče na dijete, neće postići željeni efekt.
  5. Dijete uči iz svakog vašeg pokreta i svake vaše riječi. Zato je važno:
  • da vaše upute djetetu uvijek budu jasne, jednostavne i razumljive kako bi iz njih moglo zaključiti što od njega očekujete. Ako već imate dobra iskustva s nekim uputama i riječima koristite ih i dalje i nemojte ih mijenjati.
  • budite jasni i određeni tako da dodatno ne zbunjujete dijete. Vaše riječi, “prekini” ili “budi dobar” mogu dijete zbuniti, jer ne zna što pod tim mislite i što zapravo želite.

Osim toga:

Razvijajte samopoštovanje kod djeteta

Hiperaktivno dijete sumnja u svoje sposobnosti. To ga često sputava u postizanju uspjeha, prepoznavanju i prihvaćanju onih aktivnosti u kojima je dobro i uspješno. Takav stav nije začuđujući jer radi dotadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivno dijete često razvija nisko samopoštovanje te ima negativno mišljenje o sebi. Pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, ponašanja i postignuća povećat ćete njegovo samopoštovanje (npr. “Stvarno mi se sviđa kako si na ovom crtežu nacrtao/la sunce” ili “Vidiš kako dobro možeš pospremiti svoje igračke”).

Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidivost

Pažljivo isplanirani dan školskih obaveza, slobodnih aktivnosti i kućnih obaveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivno dijete. Unaprijed određena rutina stvara podlogu za usvajanje navika učenja. Stoga osigurajte mjesto učenja uz minimalne ometajuće faktore (radni stol ili kutak u prostoriji u kojoj neće biti ometano). Postepeno mu prepuštajte odgovornost za njegove obaveze.

Pružite mu mogućnost da sudjeluje u obiteljskim poslovima

Dopustite mu da sudjeluju u kućnim obavezama. Odaberite one aktivnosti koje mu dobro idu i koje brzo može naučiti. Aktivnosti trebaju imati svrhu jer dijete ima potrebu da njegov uloženi trud bude cijenjen. Dajte djetetu one poslove u kojima je prisutna i fizička aktivnost npr. iznošenje smeća ili raspremanje stola.

Jasno komunicirajte s djetetom

Dijete koje je nepažljivo/impulzivno ima potrebu za što jasnijom komunikacijom. Neka upute budu jednostavne, sažete i konzistentne. Najučinkovitije su pozitivne upute, ali odlučne: “Molim te, pospremi svoju odjeću s poda i stavi je u košaru s prljavom odjećom”. Agresivna komunikacija i negativno formulirane upute poput «Ti nikad ne slušaš – znaš li napraviti posao koji sam ti zadao?» impliciraju da je dijete nesposobno i nemaju učinka.

Roditelj koji koristi obrazac odlučne komunikacije, siguran je u svoja vjerovanja i znat će izraziti svoje ideje, potrebe i želje na jasan i direktan način koji poštuje tuđa prava i osjećaje. Takav roditelj osigurava potrebnu strukturu svojoj obitelji time što je direktan, pravedan u pravilima i očekivanjima od svog djeteta. Također, on je sposoban nametnuti pravila i standarde na način koji dopušta djetetu razmišljati i djelovati neovisno uz preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje. Dakle, važno je da roditelj bude jasan u svezi posljedica, a odgovornost za promjenu leži na djetetu.

Jasnoću u komunikaciji možemo postići na razne načine. Ovdje su neki primjeri:

  • ostvarite kontakt očima
  • držite ruke nježno na ramenima dok mu objašnjavate što želite da učini ako odbija uspostaviti kontakt
  • kažite što mislite, i mislite ono što govorite
  • navedite razlog zbog kojih želite da dijete nešto učini
  • govorite jasno i razgovijetno
  • budite smireni i odlučni
  • izbjegavajte prigovaranje, vikanje, raspravljanje, moljenje može pomoći ako zatražite od djeteta da ponovi što treba učiniti ako ste previše ljutiti/uzbuđeni, otiđite i uzmite si pet minuta, pa se vratite razgovarati

Imajte realistična očekivanja

Usmjerite se na nekoliko obrazaca ponašanja djeteta za koje smatrate da su neprimjerena (npr. uništava stvari, ozljeđuje vršnjake, puno viče, ne želi pisati domaću zadaću…) i u tome budite ustrajni. Razmislite koje djetetovo ponašanje najvjerojatnije dugoročno ima neugodne posljedice za njega. Ne odabirite ona ponašanja koja vas osobno smetaju npr. ako ne pojede svu hranu koju ste mu stavili u tanjur, ako mu je odjeća više prljava nego kod druge djece, ako nenamjerno nešto razbije.

Prenaglašavajući «male» probleme stvorit ćete nepotrebnu nelagodu i napetost. U situacijama promjene ponašanja možete jednostavno opisati poželjno ponašanje. Opišite s nekoliko primjera koji opisuju ponašanje koje se očekuje od djeteta. Očekivanja mogu varirati s obzirom na dob djeteta kao i o njegovoj sposobnosti da shvati i prihvati ono što je rečeno.

Magični trenutak pohvale

U situacijama učenja poželjnog ponašanja važno je da roditelji budu pozitivno orijentirani, da prate, poučavaju i nagrađuju dijete.

Kako?

  • Neka pohvala slijedi neposredno nakon poželjnog ponašanja (npr. “hvala ti što si mi ponio vrećicu”).
  • Pohvalu povežite s konkretnim ponašanjem. (npr. “Super mi je kako si pospremio igračke na policu.”) Neka je pohvala konkretna i specifična.
  • Pohvaljujte dijete smješkom, pogledom, riječima.
  • Uz riječi pomilujte, zagrlite, poljubite dijete.
  • Pohvalite dijete svaki put kada se primjereno ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
  • Koristite pohvale svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.
  • Pohvaljujte dijete pred drugima.

Hiperaktivno dijete može imati poteškoća u stvaranju prijateljstva

Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju poteškoća u uspostavljanju prijateljstva. Na njih se često gleda kao na nekoga tko je drugačiji. Tome je uzrok impulzivnost i kratkotrajna pažnja zbog kojih teže uče socijalna pravila i prepoznavanje socijalnih znakova i poruka. Svjesni su svoje izoliranosti i odbačenosti te nesposobnosti da zadrže prijatelje. Potrebna je dodatna pomoć odraslih (roditelja, nastavnika) da usvoje društveno prihvatljiva ponašanja.

Hiperaktivnom djetetu je izuzetno važno dati jasnu uputu. Npr. “Otiđi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme slušaj pažljivo o čemu pričaju. Kada si siguran da si razumio, razmisli što bi ti želio reći u vezi toga. Sačekaj prikladnu stanku i onda se uključi.”. Vrlo je bitno da pomoć bude pružena bez kritike, ugrožavanja djeteta i na pozitivan način.

Hiperaktivno dijete može imati poteškoća u stvaranju prijateljstva

  • Jedan od načina je da omogućite djetetu da u kuću slobodno dovede prijatelje. Hiperaktivno dijete često ne zna kako, ne vjeruje u sebe, srami se pozvati prijatelja kući. Pomozite mu da ga nazove, razgovarajte s njegovim roditeljima. Vrlo je važno da svaka pomoć pa i ova bude pružena bez kritike (tj. bez izjava poput: “ništa nisi u stanju sam napraviti” ili “to su tvoji prijatelji a ne moji”), na podržavajući i pozitivan način. Pomozite mu isplanirati i strukturirati vrijeme koje će djeca provesti zajedno. Uz vašu pomoć ovakav kontakt može potaknuti prijateljstvo između vašeg djeteta i njegovog vršnjaka.
  • Vježbajte socijalne vještine kod kuće. Odredit, u dogovoru s djetetom jedno ili dva društvena ponašanja koja želite pojačati. To može biti tiho pričanje, ne upadanje u riječ i sl. Također odredite sistem nagrađivanja za svako ponašanje kao i posljedice za njegovo nepoštivanje. Vježbajte s djetetom, glumite situacije, potaknite i ohrabrite ga kada upotrijebi novu vještinu s prijateljima. Opažajte dijete u igri i kada primjetite da je upotrijebilo novu vještinu, pohvalite ga ili nagradite.
  • Učinite sve da dijete ne vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Obratite pažnju na vlastito ponašanje kao i ponašanje ukućana kako se ne bi dogodilo da nesvjesno budete primjer agresivnog ponašanja svom djetetu. Televizor je izvor ideja mogućih agresivnih ponašanja! Ukoliko ne možete izbjeći gledanje takvih scena, prokomentirajte ih s djetetom. Dogovorite pravila o tome koliko i kakav televizijski program djeca mogu gledati i budite dosljedni u tome (npr. najviše 1 – 1.5 sati dnevno, nema televizora u dječjoj sobi i sl).
  • Potaknite dijete na druženje s djecom koja će mu biti pozitivan model za uspješne odnose s vršnjacima.
  • Uključite dijete u slobodne aktivnosti po njegovom odabiru i sklonostima. Pokušajte mu predložiti one aktivnosti koje se odvijaju u malim grupama te su pod vodstvom odrasle osobe. Također je dobro odabrati aktivnosti koje uključuju što manje natjecanja. Ono izaziva povećano uzbuđenje što kod hiperaktivnog djeteta može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja. Nedovoljno uspješno usvajanje novih aktivnosti također može utjecati na njegovo ionako nisko samopouzdanje.

(Izvor teksta)
-----
Literatura dostupna na internetu:
ADHD i ja
Istraži me
Roditelji


Kako pomoći djetetu u učenju?

Djeca bi, kad god je to moguće, trebala učiti i pisati domaću zadaću na istom mjestu. Mjesto za učenje i pisanje domaćih zadaća ne mora biti raskošno niti posebno uređeno. Radna površina neka bude dovoljno velika i dovoljno osvijetljena. Izvor svjetla (prozor i svjetiljka) neka bude smješten s lijeve strane kod dešnjaka, odnosno s desne kod ljevaka.
Uz mjesto za učenje dobro je staviti policu na kojoj će dijete držati svoje knjige, bilježnice i druge školske potrepštine.

Ne može li imati posebno mjesto za učenje, djetetu je potrebno osigurati da barem u miru i neometano od drugih napiše zadaću i uči. U tom slučaju svoje knjige i druge potrepštine može držati u posebnoj kutiji. Bitno je da dijete uvijek zna gdje mu se što nalazi i da brine o svojim stvarima.
Idealno je ako se radni stol za nešto starije školsko dijete nalazi u njegovoj sobi jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati.
Dobro je da se na stolu nalazi sat i kalendar kako bi dijete lakše moglo organizirati vrijeme koje mu stoji na raspolaganju za učenje pojedinih predmeta.
Na zid možete staviti pločicu na koju će dijete lijepiti razne papiriće-podsjetnike.
 

Pomoć u učenju


-  Objasnite djetetu što točno očekujete od njega što se tiče učenja. Neka vaša očekivanja budu dovoljno visoka, ali i realna s obzirom na djetetove mogućnosti (npr. “Očekujem od tebe da redovito pišeš domaću zadaću“, “Očekujem da zapamtiš ili zapišeš što je za zadaću.”, “Ako nešto ne razumiješ ili ako te nešto posebno zanima, uvijek pitaj.”).
Objasnite mu i zašto je to važno za njega i zašto je učenje korisno.
Kao i kod pisanja domaće zadaće, i u učenju je potrebna dnevna rutina. Dakle, dijete treba učiti uvijek u otprilike isto doba dana.
- Pomozite djetetu da nauči kvalitetno organizirati svoje vrijeme. Dogovarajte se u koje vrijeme će se pisati zadaća, učiti, odmarati ili večerati.
- Svaki dan s njim pregledajte bilježnice kako biste dobili uvid što se radilo u školi.
- Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti, likovne radionice i dr.
- Pohvalite djetetov trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo.
- Ne zaboravite da djeca uče oponašanjem sebi bliskih ljudi koji su im važni, najčešće roditelja. Ako roditelji čitaju, pristojno komuniciraju s drugima, tolerantno raspravljaju o raznim idejama, dogovaraju se i pokazuju da cijene školu i učenje, i djeca će usvojiti takvo ponašanje.

    Nekoliko tehnika koje pomažu u učenju:

  • Podcrtavanje bitnih činjenica, ideja ili pojedinosti
  • Sastavljanje pitanja
  • Sažimanje
  • Prepričavanje

    Ne zaboravite suradnju s učiteljem/ učiteljicom!
    U razgovoru s učiteljem/učiteljicom nastojte doznati:

  • što očekuje od vašeg djeteta,
  • kakve pomake primjećuje u djetetovom znanju, vještinama ili njegovu ponašanju,
  • što očekuje od vas
     

Pomoć u pisanju domaće zadaće

Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća, ali na način da mu se objasni ono što mu nije jasno, pomogne da uoči greške i samo ih ispravi.

Nikako nemojte umjesto njega rješavati zadatke jer mu time šaljete poruku da ne vjerujete u njegove sposobnosti i navikavate ga da netko drugi radi umjesto njega.
Nije ni nužno ni dobro neprekidno sjediti uz dijete dok uči ili piše zadaću. Važno je da ono zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć.
Nemojte se nametati u onim zadacima u kojima to nije potrebno. Djetetu je ponekad potrebno samo pregledati zadaću kako biste mu pružili osjećaj sigurnosti da je to dobro napravilo.
Ako već želite nešto djetetu protumačiti, informirajte se kod učitelja/učiteljice kako to učiniti jer ćete tako izbjeći nesporazum do kojeg može doći ako isti sadržaj vi i učitelj/učiteljica poučavate na dva različita načina.
Kako biste izbjegli nesporazume s djetetom, dobro je dogovoriti se s njim kad će se pisati domaća zadaća (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon slobodnih aktivnosti i sl.). Budite uporni u provođenju tog dogovora.
Ugasite televizor i radio dok dijete piše zadaću.

Dobro je da dijete piše domaću zadaću i uči prije vremena za igru i opuštanje, po mogućnosti u približno isto vrijeme u danu. Tako neće biti preumorno, a i lakše će se potruditi da sve dovrši na vrijeme kako bi se još moglo igrati.
Savjetujte svojem djetetu da prvo rješava zadaću koja je najteža i najopsežnija.
Nabavite djetetu blok-podsjetnik u kojem će pisati svoje obaveze za sljedeći dan. Tako se može riješiti problem zaboravnosti.
Dobro je biti u kontaktu s drugom djecom iz djetetova odjela i s njihovim roditeljima. Tako ćete moći povremeno provjeriti što ima za zadaću.
Vrijeme maksimalnog rada ovisi o uzrastu i osobinama djeteta. Promatrajte ponašanje djeteta dok piše domaću zadaću ili uči. Kad se počne jače nego obično vrpoljiti na stolcu, okretati se na sve strane, zijevati, ljutiti se i griješiti, to je najbolji znak da treba napraviti stanku. U suprotnom učenje može postati mučenje.
U slučaju psihičkog naprezanja, najbolji odmor je onaj uz laganu fizičku aktivnost.

Ne zaboravite: kod djeteta treba razvijati stav da je ono odgovorno za izvršavanje svojih obveza. Vi ste odgovorni da mu u tome po potrebi i pomognete, ne i da to činite umjesto njega.

 


10 PRAVILA KOJA ĆE OLAKŠATI POLAZAK DJETETA U ŠKOLU

Škola predstavlja veliku promjenu za dijete, ali i za cijelu obitelj. Naime, djeca u prvom razredu imaju potpuno drugačiji ritam i organizaciju dana nego prije škole. U predškolskom periodu, učenje se odvija kroz igru, aktivnosti traju do dvadeset minuta, uz puno dinamike i interakcije.

Pomozite djetetu da što lakše prođe kroz ovo razdoblje poštujući sljedećih 10 pravila:

Postupnost

Škola je prelazak u "novi svijet", ali se ta promjena događa postupno, a ne naglo, kako roditelji očekuju. Ostavite dovoljno vremena i sebi i djetetu da se na ovu promjenu prilagodite. Novi ritam dana, drugačije vršnjačko okruženje, formiranje novog pojma obaveza… važni su sastavni elementi prilagodbe na školu. Zato, nemojte od djeteta očekivati da ih usvoji odmah. Smatra se da je polazak u školu u tolikoj mjeri velika promjena, da treba proći cijeli prvi razred da bi se moglo smatrati da je prilagodba završena.

Zahtjevi

Nemojte plašiti dijete i zahtijevati da u klupi sjedi mirno, da uvijek sluša učiteljicu, da ne ustaje usred sata. To nije vaša zadaća. Dijete će na osnovu stava koji zauzme učiteljica, kao i toga kako se ponašaju druga djeca, i samo zauzeti određeno ponašanje, uz razumijevanje što se od njega očekuje. Čak i ako se, u samom početku, ne bude ponašalo na sasvim prihvatljiv način, posao učiteljice je da to "riješi", a ne vaš.

Realna slika škole

Umjesto uljepšavanja: ”U školi će ti biti divno, steći ćeš puno prijatelja…” ili onih rečenica koje pokazuju drugu krajnost: “Sad trebaš samo učiti” ili “Lako je tebi”, ponudite realnu sliku škole. Odnosno, recite djetetu da je škola mjesto na kojem će steći puno prijatelja, da će neka od tih prijateljstava možda trajati zauvijek, da će doživjeti mnogo prekrasnih iskustava ali da škola podrazumijeva i određene obaveze, koje djetetu možda neće biti sasvim omiljene.

Podrška

Ponudite djetetu podršku, jasno, glasno. Bez obzira što se vama to podrazumijeva, važno je da izgovorite: "Bit ću uz tebe što god da se dogodi", ili: "Učinit ću sve da ti škola bude što manje napor a što više zadovoljstvo", "Polazak u školu je važan pokazatelj da si narastao, veselim se što je tako". Na ovaj način, osim podrške, učvršćujete djetetovo samopouzdanje, koje će mu dok traje prilagodba biti jako potrebno.

Čitanje i pisanje

Činjenica je da djeca koja u prvom razredu imaju kakva-takva znanja iz čitanja i, početna znanja pisanja, imaju donekle olakšani ritam rada. Međutim, učenje pisanja i čitanja se odvija u školi a ne u vrtićima. Naime, postoji mogućnost usvojene pogrešne tehnike pisanja, ponijete iz vrtića, pa osim što će učiteljima biti potrebno vrijeme da isprave greške u pisanju i čitanju i dijete će se osjećati frustrirano jer ono što je naviklo raditi na određeni način, sad mora naučiti raditi drugačije.

Prvi dani škole

Prvi "udar" prilagodbe traje 2-3 tjedna. U ovom razdoblju izrazito je važno da dijete pratite kroz njegova različita emotivna raspoloženja. Budite što više prisutni, prakticirajte vaše obiteljske rituale, učinite zajedničko vrijeme što kvalitetnijim. U početku vi ili drugi roditelj dijete vodite i vraćajte iz škole, a tek kada se na školu sasvim navikne, u ove odlaske-dolaske uključite bake, djedove, „tete čuvalice“…

Izvanškolske aktivnosti

Nemojte opterećivati dijete brojnim izvanškolskim aktivnostima. Ako je dijete imalo neku aktivnost prije škole, može je zadržati ali istovremeno da se polaskom u osnovnu školu, djetetu nameće još neka velika promjena ili obaveza - to nije preporučljivo. Radije pričekajte sljedeći razred, pa odluku o eventualnoj izvanškolskoj aktivnosti donesite, naravno, u dogovoru s djetetom.

Samostalan rad

Od samog početka usmjeravajte dijete da svoje zadatke obavlja samostalno. Kontrolirajte domaće zadaće i dječje školske obaveze, ali nemojte ih vi raditi umjesto djeteta. Važno je da od početka stvori radne navike, pa napravite odgovarajuću organizaciju dana. Pomozite mu da napravi svakodnevni plan rada sa što preciznijom satnicom koja predviđa školske obaveze ali i vanškolske aktivnosti (na primjer, treninzi ili rođendanske proslave). Naučite ga pravilima uspješnog učenja. Omogućite mu odgovarajuće uvjete za rad (soba ili njegov radni kutak), a neki od uvjeta uspješnog učenja su i: pažljivo čitanje teksta od jednog do drugog odlomka, učenje s razumijevanjem a ne napamet, ponavljanje na glas…

Razgovor zlata vrijedan

Umjesto da pitate: "Kako je bilo u školi? Što ste danas radili?", i pri tom dobijete uvijek iste odgovore: "Dobro, ništa"… postavljajte konkretna pitanja. Ipak, pokušajte da se vaša pitanja ne svode samo na satove i obaveze već i na velike odmore, najbolje prijatelje, potencijalne simpatije… Neka od konkretnih pitanja mogu biti: S kim si se danas najviše smijao? Koji sat je danas bio najlošiji? Koji sat je bio najbolji? Što je najzanimljivije što si danas od učiteljice čuo? S kime si bio na velikom odmoru?… Moguće je da će dijete u početku biti nespremno odgovarati na ovakva pitanja. Budite uporni. Ako se ne može, u trenutku, sjetiti nekog odgovora, pričekajte. Vaša upornost će uskoro kod djeteta stvoriti naviku da vam prepričava i s vama dijeli događaje svog školskog dana.

Učenik-dijete

Vaše dijete je pošlo u školu, na taj način ono je dobilo ulogu: učenik. Ipak, ne zaboravite da je taj učenik i dalje vaše dijete. Samo zato što je pošlo u školu, kod djeteta neće nestati potreba za igrom ili igračkama, niti za roditeljskom pažnjom. "Učenik" je samo jedna od uloga u životu vašeg djeteta. Zato, i kada u školi nije pokazalo sjajno ponašanje ili dobilo najviše ocjene, umjesto grdnje ili kritike, radije potražite uzroke kako biste sve neželjene pojave iz korijena promijenili. Uostalom, ocjene su prolazne ali kvaliteta, potencijali, osobine koje kod vašeg djeteta želite razviti ostaju trajni.

Tekst preuzet s: www.yumama.com


Što je to elektroničko nasilje

S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.

Elektroničko nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem interneta (kroz uporabu e-mailova, web stranica, blogova), videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se teroriziralo na neki drugi način. Uvijek je cilj  povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti djetetu, bilo u obliku tekstualnih ili video poruka, fotografija ili poziva ili neugodnih komentara. Može ga činiti jedna osoba ili grupa djece.

Što obuhvaća elektroničko nasilje?

• slanje anonimnih poruka mržnje

• poticanje grupne mržnje

• širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku

• kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka

• slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama

• otkrivanje osobnih informacija o drugima

• „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese

• slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima

• prijetnje smrću

• izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima

• seksualno namamljivanje

Po čemu se elektroničko razlikuje od “tradicionalnog” vršnjačkog nasilja?

Elektroničko nasilje razlikuje se od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja prema dostupnosti (prisutno je 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu), izloženosti (kod kuće i na mjestima koja su ranije bila sigurna za dijete), mnogobrojnijoj publici i svjedocima, anonimnosti koja olakšava kršenje socijalnih normi te kod žrtve pojačava osjećaj nesigurnosti i straha radi čega posljedice takvog oblika nasilja ponekad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.

 

Kako roditelji mogu zaštiti djecu?

• Naučiti više o mobitelima, internetu i osnovnim pojmovima koja se koriste u virtualnom svijetu

• Dogovoriti pravila o korištenju kompjutera i upoznavanju internetskih prijatelja

• Razgovarati sa djecom i pokušati razumjeti na koje načine koriste internet i mobitele, za koje aktivnosti ih koriste

• Poučiti ih da ne prosljeđuju niti komentiraju sadržaje koji mogu nekoga povrijediti.

• Razgovarati o tome kad treba, a kad ne treba čuvati tajnu pred roditeljima i odraslima u koje imaju povjerenja (dobre i loše tajne kod mlađe djece)

• Osigurati osjećaj povjerenja i sigurnosti

• Informirati se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne djetetu
 

Pravila ponašanja koja djecu štite na internetu:

• Ne stavljati osobne informacije i fotografije na internet (chat, blogovi, osobne ili društvene web stranice)

• Nikome ne govoriti svoje lozinke, čak ni prijateljima

• Ako prime zlonamjernu ili prijeteću poruku, ne odgovarati već pokazati odrasloj osobi u koju imaju povjerenja

• Ne otvarati e-mailove nepoznatih osoba ili od ranije poznatih zlostavljača

• Ne stavljati na internet ništa što ne želie da vide prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu

• Ne slati poruke u ljutnji. Razmisliti kako bismo se osjećali da sami primimo takvu poruku

• Pomoći djeci koju na ovaj način zlostavljaju – ne prikrivati nasilje nego odmah obavijestiti odrasle

Marija Crnković, prof. psihologije

 


Nasilje preko interneta – cyberbullying

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona.

Vršnjačko nasilje preko interneta

Kako radi internet?

Za internet kažemo da je svjetska komunikacijska mreža. To znači da se na njemu sve odvija međusobnom komunikacijom. Kao što korisnici komuniciraju jedni s drugima putem elektronske pošte ili chata, tako i računala komuniciraju međusobno, što nam omogućuje posjećivanje stranica, slanje i primanje elektronske pošte i sve ostalo što radimo na internetu.

Pružatelji internetskih usluga (provideri) su tvrtke koje omogućuju pristup korisnicima interneta na svjetsku mrežu. U Hrvatskoj su to, među ostalim, T-com, CARNet, Iskon, Vipnet, Globalnet i Vodatel. Svaki korisnik (pojedinac ili organizacija) odabire jednog pružatelja usluga, koji mu dodjeljuje korisničko ime i lozinku. Na taj je način računalu korisnika omogućena komunikacija s računalima providera, koji ga “propuštaju” na globalnu mrežu – internet.

Kad utipkamo adresu stranice koju želimo posjetiti, zapravo šaljemo signal računalu (poslužitelju) na kojem se ta stranica nalazi, putem računala posrednika (servera) našeg poslužitelja. Server prima zahtjev našeg računala za tom stranicom, preusmjerava ga do poslužitelja na kojem je ta web stranica. Tako se stvara veza između našeg računala i poslužitelja tražene internetske stranice.

Što kaže statistika?

Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, u kojem je sudjelovalo 4000 učenika iz 19 osnovnih (od četvrtog do osmog razreda) i dvije srednje škole (prvi i drugi razred) u deset gradova Republike Hrvatske, pokazalo je da 73 posto djece ima neko iskustvo u korištenju internetom, pri čemu upotreba raste s dobi. Zanimljivo je da se čak 47 posto djece koja nemaju računalo kod kuće koriste internetom. Gotovo svakodnevno njime se koristi 58 posto djece, jednom tjedno 26 posto djece, a 17 posto njih jednom mjesečno ili rjeđe.

Što je to…

…CHAT?

Chat sobe vrlo su popularan način internetske komunikacije, osobito među djecom i mladima. Predstavljaju nešto poput soba za razgovor u kojima posjetitelji mogu međusobno razgovarati, upoznavati se, raspravljati o određenoj temi… Korisnici mogu razgovarati međusobno, ali se i izdvojiti te komunicirati privatnim porukama, koje su vidljive samo tim osobama.
Na chatu je moguće susresti i korisnike iz drugih zemalja, pa i s drugih kontinenata, te doznati više o njima, njihovoj zemlji i običajima.

…FORUM?

Forumi ili stranice za diskusiju su internetske stranice na kojima se okupljaju korisnici interneta kako bi dali svoje mišljenje o nekoj temi ili zatražili mišljenje i savjet drugih. Vrlo su popularni i okupljaju mnogo korisnika različitih dobi i interesa. Postoje forumi o mnogim temama, kao što su politika, zdravlje, sport, glazba, škole, pomoć oko računala. Tako je, primjerice, moguće komentirati film, glazbu, doznati što se novo događa u gradu, potražiti savjet kako se pomiriti s prijateljicom ili koji je najbolji zubar u gradu. Za razliku od chata, gdje se sadržaj briše jednom kad osoba izađe iz chat sobe, zapisi na forumu su trajni, odnosno moguće ih je vidjeti i komentirati rasprave otprije nekoliko mjeseci.

…BLOG?

Blog je skraćenica od engleske riječi weblog, što u doslovnom prijevodu znači “internetski dnevnik”. To je internetska stranica na kojoj pojedinac, obično kronološkim redom, bilježi svoja razmišljanja i stavove. Pomoću bloga svaki korisnik interneta može, jednostavno i potpuno besplatno, pisati vlastitu kolumnu, pa ga se zato često uspoređuje s internetskim novinarstvom. Autor bloga može komentirati aktualne teme, izvještavati o događajima na kojima je sudjelovao, ili pak objavljivati vlastite umjetničke radove – pjesme, priče, eseje, pa čak i fotografije koje je snimio.

Posebna je mogućnost da posjetitelji bloga mogu upisati javni komentar pojedinih članaka. Zato se kaže da je blog interaktivan – jer omogućuje izravnu komunikaciju autora i njegovih čitatelja.

Mnoge poznate osobe pišu svoj blog, od političara i sportaša do pjevača i glumaca. Uz to, mnogi koji su počeli kao anonimni autori bloga (bloggeri) zbog svog načina pisanja postali su vrlo popularni u svijetu interneta, pa i šire.

POD MASKAMA…

Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka koje posjetitelji sami izaberu, što im pruža anonimnost. To znači da korisnici međusobno ne znaju tko je tko u stvarnom životu, ne znaju imena i prezimena, adresu, broj telefona. Jedni o drugima znaju samo ono što se iznese na internetu. Anonimnost stoga omogućuje ljudima da budu otvoreni i podijele s drugima stvari koje bi im bilo neugodno izreći nekome tko ih poznaje. Moguće je zatražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili izreći mišljenje o nekoj temi, bez straha da će biti prepoznati i da će zbog toga imati neugodnosti.

Međutim, anonimnost može biti i otvorena pozivnica svima koji žele zloporabiti takav način komunikacije. Često na forumu ili chatu mogu se naći prijatelji s kojima dopisivanje može biti vrlo zabavno i poučno. Ali nisu svi korisnici interneta dobronamjerni, a od nekih se mogu doživjeti i velike neugodnosti. Netko na chatu, forumu ili blogu može vrijeđati, prijetiti i/ili pisati o drugima stvari koje nisu istinite ili koje su privatne i tajne. Često je to netko koga poznajemo, možda prijatelj iz razreda s kojim smo se posvađali ili netko iz društva tko je ljubomoran. Ta osoba može misliti da, ako koristi nadimak i nitko ne zna kako se zove, može činiti što želi, pa i gnjaviti druge. Ali nije baš tako!

U posljednje vrijeme među djecom i mladima blogovi su postali jedan od najpopularnijih oblika komunikacije. Na internetu ih ima na milijune i njihovi vlasnici su ljudi iz svih slojeva društva i različitih zanimanja. Blogovi se po načinu vođenja dijele na kolaborativne (u njihovoj izradi sudjeluje više ljudi) ili individualne. U Sjedinjenim Državama, primjerice, blog je danas zajednica toliko snažna i brojna da ima utjecaj i na javno mišljenje.

Zašto koristiti blogove?

Osim što se koriste za zabavu, blogovi su odlični komunikacijski alati koji povezuju korisnike interneta, timove ili poslovne ljude. Pomažu malim grupama da komuniciraju lakše nego putem e-maila ili diskusija na forumima. Drugim riječima, blog svakome bez tehničkog znanja omogućuje da bude prisutan na “mreži svih mreža” bez ikakvih ograničenja. Svatko može graditi svoju internetsku stranicu i na njoj stvarati sadržaje kakve god želi i na način koji želi. Takvi “privatni dnevnici”, dostupni milijunima stranaca, privlače pozornost dok je osoba skrivena iza svoga računala.

Blogiranjem se razvijaju socijalne vještine, ispunjava se potreba za samoekspresijom te se poboljšavaju sposobnosti pisanja. Blogove može pisati bilo tko, o bilo čemu: školskom ručku, popularnoj glazbi, pročitanim knjigama i dr.

Glavne karakteristike internetskih blogova:

  • to je oblik internetske stranice koja se može lako i brzo stvoriti
  • organiziran je vremenski (kronološki unatrag)
  • organiziran je prema komentarima
  • komentari su uglavnom kratki i često se postavljaju
  • organiziran je prema vremenima ulazaka (svaki ulazak je obilježen vremenom)
  • omogućuje trenutačno uključivanje na internet, ne iziskuje poznavanje korištenja nekog specifičnog računalnog programa
  • obično je djelo samo jedne osobe, no postoje i blogovi koje stvara više osoba
  • mogu biti besplatni ili vrlo jeftini
  • kroz njih se očituju autorov glas i osobnost.

Kako učitelji gledaju na internetske blogove:

  • oni su način da se unaprijedi pisanje
  • mjesto razmjene iskustava
  • jednostavan način da se brzo kreira internetska stranica
  • način da se poveže s drugim ljudima
  • savršeno mjesto za brzo pisanje
  • mjesto za pisanje organizirano prema osobnom ukusu
  • savršeno za razmišljanje izvan društvenih okvira
  • mjesto na kojem se učenici mogu slobodno izražavati
  • internetska stranica koja potiče aktivno uključivanje učenika i profesora
  • mjesto za surađivanje
  • primjeren način uključivanja roditelja u školski proces.

Kako učenici gledaju na internetske blogove:

  • zabavno mjesto za pisanje
  • mjesto slobodnog izražavanja osobnih mišljenja, stavova, uvjerenja
  • mjesto vježbanja vještine pisanja
  • mjesto na kojem mogu biti glavni
  • mjesto izmjene mišljenja, iskustava
  • mjesto na kojem mogu pokazati pravoga sebe
  • mjesto za učenje
  • mjesto na kojem se mogu doznavati nove informacije
  • može se odgovarati na nešto što je netko drugi napisao
  • zabaviti se i učiti istodobno
  • nitko ne može kontrolirati napisano
  • mogu se koristiti nadimci, a ne pravo ime i prezime
  • dobivanje povratne informacije o napisanom od ostalih posjetitelja bloga
  • blog se može voditi još dok si dijete, bez čekanja da se odraste.

Blogiranje kod mladih ima pozitivne učinke: unaprjeđuje važne socijalne vještine, zadovoljava potrebu za samodokazivanjem i izgrađuje sposobnost pisanja. Takvi pozitivni učinci su najčešći. No, lakomisleno blogiranje može biti opasno zbog nekoliko razloga. Jedna od opasnosti je dostupnost informacija velikom broju ljudi, uključujući i pedofile, za koje je internet postao savršeno virtualno igralište na kojem mogu doći do djece, skriveni u anonimnosti svojih domova.

Naime, pedofil cijelo vrijeme prikuplja informacije s bloga da bi ih složio u osobni profil djeteta. Ime škole, imena prijatelja, nastavnika, adrese, imena ulica, grad – bilo koju od tih informacija mogu iskoristiti osobe s neprijateljskim namjerama, primjerice seksualni zlostavljači. Dok tinejdžer misli da su detalji koje daje na internetu bezazleni, pedofil ih u realnosti koristi kao putokaz do djetetove kuće. Naime, anonimnost djetetu daje lažni osjećaj sigurnosti te može dovesti sebe u opasnost dajući dovoljno podataka o sebi kako bi pedofil stupio s njim u kontakt.

Pedofili vole polako sastavljati priču o djetetu, a svaka osobna informacija njima je nova pojedinost. Čak i mala informacija pomaže im da slože puno veću priču. Oni vole slagati puzzle. Svaki djelić osobne informacije daje im jednu životnu slagalicu.

Djeca i tinejdžeri trebaju imati na umu da mala informacija vodi k velikim odgovorima za onoga koji traži žrtvu. Dobivajući dovoljno komadića, sposobni su vidjeti cijelu životnu priču – sve iz informacija koje im djeca i ne znajući otkriju. Stoga pružanjem sitnih detalja o sebi, djeca zapravo omogućuju osobama s neprijateljskim namjerama da oblikuju potpunu priču – sastavljenu od informacija koje su im malo po malo nehotice davala. Stoga je bitno da djeca i mladi svoj blog drže privatnim, odnosno zaštite ga.


Cyberbullying

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Odnosno i počinitelj(i) i žrtva(e) su maloljetnici.

Postoje dvije vrste nasilja preko interneta: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan napad događa se kad maloljetnik:

  • šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu
  • ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu
  • objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici
  • šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS poruka na mobitelu
  • postavlja internetske ankete o žrtvi
  • šalje viruse na e-mail ili mobitel
  • šalje pornografiju i neželjenu poštu na e-mail ili mobitel
  • lažno se predstavlja kao drugo dijete.

Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe, koja toga najčešće nije svjesna.
Primjerice, neko dijete dozna lozinku drugog djeteta za njegovu e-mail adresu ili nadimak na chatu. Tako s njegove e-mail adrese može slati uznemirujuće poruke njegovim prijateljima, ostavljati neprimjerene poruke na blogu, chatu ili forumu. Svima se tako čini da je žrtva zapravo ta koja čini loše stvari. Prijatelji će se posvađati s njime, administrator će isključiti njegov nadimak ili e-mail adresu, roditelji će se naljutiti na njega i bit će kažnjen. Oni su posrednici u zlostavljanju, a toga nisu ni svjesni.

Počinitelj može staviti oglas seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve s njezinim brojem mobitela ili adresom. Na taj način dijete može doživjeti mnoge neugodnosti i naći se u opasnosti.

Napad preko posrednika najopasnija je vrsta nasilja preko interneta jer često uključuje odrasle, među kojima ima mnogo ljudi s lošim namjerama.

Bez fizičkog kontakta s publikom, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Školski tračevi nađu svoj put do bloga i žrtva trača osjeća da je u rukama nepoznatog internetskog napadača.

Što obuhvaća takav oblik nasilja?

Međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.

Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i “provaljivanje” u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.

Nasilje među vršnjacima sve češće se odnosi na nekoliko oblika komunikacije, uključujući zvuk, slike, animacije i fotografije. Cyberbullying se najčešće izvodi oblicima komunikacije u kojima identitet počinitelja može biti skriven. Nedostatak socijalnih i kontekstualnih naznaka, kao što su govor tijela i ton glasa, može imati mnoštvo učinaka: nema opipljive, afektivne povratne informacije o tome je li ponašanje preko interneta prouzročilo štetu drugome.
Anonimnost počiniteljima nasilja preko interneta daje osjećaj da nekažnjeno mogu ne poštovati socijalne norme i ograničenja, što rezultira već navedenim ponašanjem.

Što kažu istraživanja?

Iako je provedeno malo istraživanja na temu međuvršnjačkog nasilja putem interneta, rezultati su vrlo zanimljivi. Naime, čak 18 posto djece u dobi od 12 do 14 godina bilo je žrtva nekog od oblika nasilja preko interneta, a 11 posto njih izjasnilo se kao “internet nasilnici”. Od djece koja su bila izložena učestalom nasilju na internetu, njih 62 posto izjavilo je kako je nasilnik bio njima poznata osoba ili čak kolega iz razreda. Uz to, djevojčice su češće žrtve, ali i češći nasilnici na internetu od dječaka.

Istraživanje u SAD-u, koje je uključivalo djecu u dobi od 10 do 17 godina koja se redovito koriste internetom, pokazalo je da je 19 posto njih bilo izloženo seksualno neprimjerenim porukama. Od izložene djece, njih 25 posto pokazivalo je veći stupanj stresa nakon toga. Najveći stres bio je prisutan kod mlađe djece (od 10 do 13 godina), kod djece koja su se koristila računalom izvan vlastitoga doma, djece koja su dobivala agresivne poruke seksualnog sadržaja, te u slučajevima kad je druga osoba pokušala dijete nagovoriti na susret.

Rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabrog telefona (2005.) pokazali su da je 27 posto djece bilo izloženo porukama sa seksualnim sadržajima. Primljene poruke su u 59 posto slučajeva sadržavale fotografije golih osoba, 46 posto poruka bilo je s fotografijama seksualnih radnji, 12 posto slika sadržavalo je nasilje i seks, a četiri posto poruka sadržavalo je fotografije djece. Najveći broj tih izlaganja dogodio se dok su djeca pretraživala internet (67 posto), sedam posto djece dobilo je poruku s adresom na koju da se jave, 25 posto poruka pristiglo je na osobni e-mail s nepoznate adrese, a 8 posto poruka stiglo je na osobni e-mail s poznate adrese, najčešće od prijatelja.

Čini se da, što je dječja aktivnost na internetu više istraživačka, veća je vjerojatnost izlaganja nepoželjnom seksualnom sadržaju. Većina nepoželjnih izlaganja dogodila se dok su se djeca koristila računalom kod kuće, a 7 posto djece susrelo se s porukama koristeći se računalom u školi.

Djeca čiji roditelji nemaju pristup njihovim e-mailovima češće su primila poruke sa seksualnim sadržajima (32 posto prema 20 posto djece koji se koriste adresom roditelja za dopisivanje). Naime, pokazalo se da 49 posto djece izjavljuje da roditelji nemaju pristup njihovoj pošti, a kod 16 posto njih da «možda imaju», što upućuje na smanjenu mogućnost nadzora sadržaja koji dijete prima putem e-mailova. Roditelji imaju pristup e-mailovima kod 22 posto djece.

Trećina ove djece (33 posto) nije nikome povjerila svoje iskustvo dobivanja poruka sa seksualnim sadržajima. A oni koji su se povjerili, najčešće su to učinili: prijateljima (52 posto), roditeljima (17 posto), a četiri posto djece reklo je nekoj drugoj odrasloj osobi, najčešće profesoru u školi. Djevojčice češće odmah obrišu ili zatvore pristigle poruke od dječaka (53 posto prema 24 posto). Dječaci češće odu na ponuđene internetske stranice (20 posto prema pet posto).
Četvrtina djece koja su bila izložena porukama sa seksualnim sadržajima izjavljuje da su imala uznemirujuću emocionalnu reakciju, češće djevojčice (47 posto, dječaci – 19 posto) i mlađa djeca.

Internetski bullying uključuje populaciju koja je većim dijelom srednja klasa, djecu najčešće poznatu kao “dobru ” ili “one od kojih bismo najmanje očekivali” zlostavljanje ili ponižavanje drugih. Internet izaziva neobuzdano ponašanje dijelom i zbog činjenice da je riječ o “sivom području” društvene interakcije.

Stručnjaci…

…ističu da internet briše društvene kočnice. Dopušta djeci da govore i čine stvari koje ne bi mogli napraviti u interakciji “licem u lice”, i ona imaju osjećaj da neće morati odgovarati za takva ponašanja na način na koji bi inače odgovarali za, primjerice, javno izrečene riječi. To im daje lažan osjećaj sigurnosti i moći.

Djeca…

…se s time slažu. “E-mailovi i blogovi mnogo su manje osobni”, rekla je jedna 18-godišnjakinja. “Toliko su neformalni i neposredni da je ljudima lakše biti iskreniji i čak bezobrazniji zbog toga. Ljudi mogu biti bezobrazni i okrutni koliko žele jer se ne suočavaju izravno s osobom. Isto kao kod komunikacije telefonom. No, ovo je još jedan korak dalje. Ne samo da ne moraš vidjeti reakciju osobe, ne moraš ni čuti njezin glas.”

“Ako se situacija užari pri komunikaciji preko interneta”, dodaje druga 16-godišnjakinja, “tinejdžeri se mogu odjaviti, i kad ih se pita, glumiti kao da se ništa nije dogodilo. Mogu čak reći da se netko drugi koristio njihovim screen imenom. Ne moraju priznati vlastitu agresiju.”

Još malo o opasnostima karakterističnima za cyberbullying…

Posljedice nasilja preko interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi, jer žrtva može svaki put ponovno pročitati što je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Pisana riječ djeluje konkretnije i realnije od izgovorene.

Nadalje, vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilna ponašanja, s obzirom na to da se na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna.

Kako se okrutnost preko interneta može intenzivirati udaljenošću između počinitelja i žrtve, tako se mijenja koncept zlostavljanja. Djeca više nemaju tu sigurnost da mogu otići kući i izbjeći zlostavljanje. Prije deset godina, ako bi dijete bilo zlostavljano, moglo je otići doma i sjediti ispred televizora. Danas kad djeca provode toliko vremena ispred računala, bilo da kupuju, istražuju nešto za školu, igraju igrice ili se samo druže s prijateljima, lakše postaju metom zlostavljanja. Djeca imaju pristup jedno drugome dvadeset i četiri sata dnevno. Mogu se, primjerice, međusobno zlostavljati čak i u ponoć.

Školski djelatnici najčešće ne odobravaju takvo ponašanje, ali ne poduzimaju ništa, s argumentom da se to događa izvan školskog okruženja. Ipak, kao što svako dijete zna, “sočan” materijal brzo se prenosi, nepovratno ostavljajući trag u razredu, školi, među učenicima.

Nasilje mobitelom

Jedan od popularnih oblika nasilja među vršnjacima koji donosi moderno doba tehnologije je i nasilje putem mobitela. Uključuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeća neugodno ili joj se tako prijeti – može biti tekstualna, videoporuka, fotografija, poziv – odnosno bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.

SAVJETI KOJE RODITELJI MOGU DATI SVOJOJ DJECI

  • Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela.
  • Neka pažljivo koriste neku od chat usluga preko mobitela.
  • Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Ne trebaju odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno.
  • Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljivom, i to da, ako su ljuti, mogu učiniti nešto zbog čega poslije mogu požaliti. Istaknite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
  • Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ona uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju?
  • Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili videozapise drugih ljudi bez njihova dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
  • Ako dijete dobije neprimjerenu poruku, poziv ili je izloženo nasilju, dajte mu podršku i potaknite ga da odmah razgovara s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju ima povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako se problem ne bi pogoršao.
  • Ako je riječ o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito zastrašujućim prijetnjama, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke ili poziva.

Nasilje na chatu

Chat je vrlo popularan kod mladih, pa je stoga i privlačan osobama koje ga žele zloporabiti. Zloporaba vršnjaka najčešće uključuje prijeteće ili ucjenjujuće poruke koje jedno dijete ili više njih upućuje drugom djetetu. U takvim situacijama treba biti oprezan jer nasilnik može biti doista opasna osoba.

Kako se na chatu zaštititi od nasilja?

  • Nadimci kojima se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge mogu uvelike utjecati na druge – bilo bi dobro birati nadimak koji će djecu zaštititi od mogućeg nasilja i koji ga neće poticati.
  • Većina chatova sadrži mogućnost zaustavljanja (Block) ili zanemarivanja (Ignore), kojima se zaustavljaju daljnje poruke od neželjenih korisnika. Ako je riječ o nekome tko je jednostavno dosadan, blokiranje poruka najčešće je dovoljno da se problem zaustavi. No, ako je posrijedi osoba koja iznosi stvarne prijetnje, važno je da dijete o tome obavijesti odraslu osobu u koju ima povjerenja.
  • Kontaktirati administratora koji potom može onemogućiti dolazak poruka od određenih “nadimaka”, od kojih su prije dolazile neugodne ili nasilne poruke.
  • Djeca nikad ne bi trebala davati svoje pravo ime ili osobne podatke na chatu, jer je nemoguće znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.

Nasilje na forumu

Od svih oblika komunikacije na internetu, forumi su najčešće najbolje organizirani. Na njima se nalaze administrator (jedan ili više njih) i moderatori, zaduženi za posebne dijelove foruma. Oni čitaju sve teme i diskusije te paze da ne bude vrijeđanja, prijetnji, objavljivanja privatnih podataka i kršenja prava. Na većini foruma postoji mogućnost Obavijesti moderatora ispod nečijeg zapisa, tako da se jednim klikom može obavijestiti moderatora o nekomu tko zloupotrebljava forum. Moderator ili administrator će izbrisati taj zapis, upozoriti korisnika ili mu zabraniti daljnji pristup ako se to ponovi.

NASILJE PUTEM BLOGA

Nasilje putem blogova odnosi se ponajprije na “otimanje” blogova drugim ljudima (žrtvama) te nadopunjavanje osobnim uvredama i/ili seksualnim sadržajima. Takvim se oblikom nasilja narušava ugled i ugrožava privatnost druge osobe. Toj vrsti međuvršnjačkog nasilja posebno su podložna djeca koja šalju fotografije i osobne podatke s ciljem da pronađu prijatelje na internetu. Takvu djecu nasilnici zlostavljaju preko njihove osobne internetske stranice.

Naime, komentari koji se nadopisuju u blogove kod žrtve uzrokuju nemir i stres, a ovisno o jačini, mogu dosegnuti i razinu zlostavljanja. Tako se, primjerice, događa da tinejdžer objavi sliku bivše djevojke tako da fotomontažom spoji njezinu glavu s tijelom pornoglumice. Neke poruke idu i dalje od zlostavljanja, sadrže čak prijetnje smrću.

Šteta učinjena nasiljem preko interneta može doista biti velika. Tinejdžeri katkad zaboravljaju, pogotovo kad je riječ o blogovima, da bilo što objavljeno na internetu ima neželjenu publiku, a time i neželjene posljedice, koje u ekstremnim slučajevima mogu dovesti i do destruktivna ili autodestruktivna ponašanja.

KRATKI SAVJETI ZA DJECU

  1. Nikad ne daj osobne informacije na internetu, bilo na chatu, blogovima ili osobnim web stranicama.
  2. Nikad nikome, osim roditeljima, ne reci svoju lozinku, čak ni prijateljima.
  3. Ako ti netko pošalje zlonamjernu ili prijeteću poruku, nemoj odgovoriti. Pokaži je odrasloj osobi kojoj vjeruješ.
  4. Nikad ne otvaraj e-mailove koje ti pošalje netko koga ne poznaješ ili netko za koga već znaš da je zlostavljač.
  5. Ne stavljaj na internet ništa što ne želiš da vide tvoji prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu.
  6. Ne šalji poruke kad si ljut. Prije nego što klikneš “Pošalji” zapitaj se kako bi se ti osjećao da primiš tu poruku.
  7. Pomozi djeci koju na taj način zlostavljaju tako da ne prikrivaš nasilje i da odmah obavijestiš odrasle.
  8. I na internetu poštuj pravila ponašanja kao i u svakodnevnom životu.

KAKO SIGURNO BLOGIRATI?

Ako blogirate, uvijek postoji šansa da netko pronađe vaš blog, a to mogu biti upravo ljudi za koje najmanje želite i očekujete da vas pronađu. Činjenica je da svatko može pronaći vaš blog ako je u njemu u bilo kojem obliku naveden vaš identitet.

Kako održati privatnost svog bloga:

  • Zaštitite blog lozinkom. Ako je netko zna, neka to budu vaši roditelji.
  • Ne navodite u blogu osobne i detaljne informacije. Kad pišete o sebi, pišite što općenitije. Nemojte navoditi gdje živite, gdje izlazite i slično, jer svaka osobna informacija može otkriti vaš identitet.
  • Ne spominjite u blogu nikakva imena, adrese, brojeve telefona, školu, e-mail adrese i slične informacije. To su upravo informacije koje traže pedofili, stoga ih izbjegavajte. U zamjenu, možete upotrebljavati pseudonim, no nastojte da on ne podsjeća na vaše pravo ime.
  • Ne navodite u blogu ni informacije o bilo kome koga poznajete, kako ne biste mogućeg pedofila informirali da, iako vi niste zainteresirani za “čavrljanje” s njim, vaša prijateljica Maja baš jest.
  • Ne stavljajte fotografije vas i vaših prijatelja u svoj blog.
  • Ne ostavljajte blog otvorenim, a računalo bez nadzora, jer bi netko mogao upisati nešto nepoželjno.
  • Ne ogovarajte i ne širite tračeve o svojim prijateljima iz razreda.
  • Nemojte biti u rezultatima pretraživanja. Ako ne želite da se vaš blog pojavljuje u rezultatima pretraživanja, možete kreirati poseban file u kojem ćete od pretraživačkih službi zatražiti da ignoriraju vašu domenu. Takav file zove se robots.txt.

OPASNOSTI BLOGA (ukratko)

  • OBJAVLJIVANJE PRIVATNIH INFORMACIJA – Ako djeca objavljivaju informacije o sebi i svojoj obitelji, to može navesti osobe s lošim namjerama da pokušaju uspostaviti kontakt s njima.
  • PROFILI – neke blog stranice sadrže mogućnost objavljivanja profila – informacija o autoru bloga, poput bilješke o piscu, što je u obliku linka dostupno svim posjetiteljima bloga. Djeca često upisuju svoje prave podatke (ime i prezime, broj telefona, adresu škole i sl.) ili objavljuju vlastite fotografije, nesvjesni opasnosti koje to povlači za sobom. Na najpoznatijoj hrvatskoj stranici Blog.hr, blogovi nemaju profile, ali opasnost svejedno postoji jer djeca unutar bloga mogu odati svoje podatke ili staviti fotografije.
  • NEODGOVARAJUĆI SADRŽAJI – Djeca mogu pretraživati blogove drugih ljudi i naći sadržaje ili rasprave neprikladne za njihovu dob.
  • NASILJE PREKO INTERNETA – Djeca mogu koristiti blogove kao put do nasilja ili zastrašivanje druge djece.
  • NACIONALNA, VJERSKA I RASNA MRŽNJA – Djeca mogu koristiti blogove za poticanje mržnje na temelju nacionalne, vjerske ili rasne pripadnosti.
  • OBJAVA NEPOUZDANIH INFORMACIJA – Nepouzdane informacije može objaviti i kreirati bilo tko, upravo kao što svatko može kreirati stranicu na internetu. Djeca trebaju biti pažljiva s tim što čitaju i publiciraju.

Još malo savjeta…

  • Oprezno sa slikama!
    Lijepo je ukrasiti svoj blog ili web stranicu fotografijama, no ako se na njima može prepoznati tvoje lice, lica članova tvoje obitelji ili prijatelja, onda možeš biti u opasnosti kao da piše tvoje ili njihovo puno ime i prezime te adresa. Pokušaj ne stavljati svoje i fotografije svojih prijatelja/obitelji, a ako ipak želiš, mogu se jednostavno prilagoditi tako da lica nisu prepoznatljiva.
  • Čuvajmo sebe i druge!
    Sve što vrijedi za čuvanje naših podataka, vrijedi i za čuvanje tuđih. Kao što nećemo pisati svoje pravo ime i ostale podatke, tako bismo se trebali ponašati i prema drugima. Mnogi nisu svjesni opasnosti koje vrebaju iza ekrana i ne razumiju da su na internetu i ljudi s neprijateljskim namjerama koji mogu povrijediti nas, naše prijatelje ili obitelj. Koliko god se naljutili na prijatelja, zar zaista želimo da ga netko zastrašuje, muči i ozlijedi?
  • Pronađi se! (“Googlaj se!”)
    Posjeti stranicu www.google.com i upiši svoje ime i prezime pod navodnim znakovima (npr. “Pero Perić”). Google će pronaći sve internetske stranice na kojima se spominje tvoje ime. Na taj način možeš otkriti postoji li neka web stranica ili blog o tebi. Isto napravi sa svojim brojem mobitela, e-mail adresom, pravom adresom i nadimkom na chatu. Možda negdje netko piše o tebi i daje tvoje podatke, a ti to i ne znaš. Pokušaj to činiti što češće, a možeš napraviti i “Google Alert”, alarm koji će ti stizati na mail svaki put kad i ako se na internetu pojavi stranica na kojoj se spominje tvoje ime.
RODITELJI I UČITELJI!

Nasilja na internetu sve je više, a u okruženju virtualne komunikacije na prvi se pogled čini da zakon, tehnologija, škole i roditelji mogu učiniti vrlo malo kako bi ga zaustavili. Djeci je dostupnije sve više moćnih tehničkih sredstava, a odrasli, nažalost, najčešće nisu svjesni opasnosti koje tehnologija nosi sa sobom. Često ne kontroliraju što djeca rade različitim tehničkim pomagalima (što pišu u porukama, što slikaju mobitelima i sl.) zato što ili nemaju vremena ili ih je strah da ne naruše privatnost vlastite djece. Mnogi roditelji se i zbog vlastitog neznanja i neiskustva u elektroničkom području osjećaju nesigurnima i nemoćnima da uopće pokrenu pitanje pravilna korištenja. Često se osjećaju prilično bespomoćnima, jer ne znaju što učiniti.

Za razliku od toga, svaki roditelj zna kako naučiti dijete da prijeđe prometnu ulicu. Kad su djeca premala da bi prepoznala opasnost i nemaju vještine da sigurno svladaju prelazak ulice, čuvamo ih na sigurnim mjestima i dopuštamo im da se približe prometnoj ulici samo kad ih odrasla osoba drži za ruku. Govorimo im o opasnostima i učimo ih vještinama nužnima da bi se one izbjegle. Ističemo važnost donošenja sigurnih odluka. Postupno im dopuštamo više slobode, ali pazimo na bilo kakvo opasno ponašanje. Ako se dogodi opasno ponašanje, koristimo to kao primjer u učenju kako bismo djecu naučili vještinama nužnima da bi ih se izbjeglo. Kad su djeca dovoljno stara i kad pokažu razumijevanje u donošenju ispravnih odluka, dopuštamo im da sama prijeđu ulicu.

Istu strategiju možemo upotrijebiti kako bismo pomogli djeci da steknu znanja, vještine i motivaciju vezane uz korištenje virtualnih oblika komunikacije na siguran i odgovoran način. Kako bi mladi ljudi stekli neovisnost u upotrebi interneta, trebaju razviti strategije koje im omogućuju prepoznavanje mogućih opasnosti, te steći praktične vještine kako bi se mogli nositi s opasnim ili zavodljivim situacijama koje donosi internet. Edukacija, razgovor i nadgledanje djece od neprocjenjive su važnosti za razvijanje prikladna ponašanja.

Što mogu napraviti učitelji i roditelji kako bi pripremili djecu i mlade da budu sigurni u virtualnom okruženju?

Za početak bilo bi dobro da u školi postoji edukacija o korištenju interneta na siguran i odgovoran način. Uz informatičku nastavu u školi, djeci se može omogućiti uključivanje i u programe edukacija informatičkih učilišta.
Primjerice, Ergonet Internet centar razvio je poseban program radionica prilagođen upravo djeci i tinejdžerima. Provode ga voditelji koji su godinama i interesima bliski mladima, stvarajući tako odnos povjerenja i razumijevanja, s posebnim naglaskom na zaštitu i sigurnost. Na taj način, u neformalnoj atmosferi i dobrom društvu, djeca izmjenjuju iskustva, te grade odgovoran stav prema korištenju interneta.

Uz edukaciju postoje i drugi alati u službi sigurnosti, poput softverskih rješenja. No ipak, razni kompjutorski programi zaštite koji filtriraju i blokiraju neprikladne Internet poruke, ne pružaju dugotrajno rješenje. Potrebno je razviti mehanizme za filtriranje i blokiranje unutar ponašanja djece kako bi izgradili učinkovite strategije donošenja odluka i razvili kritičku medijsku pismenost.

Važno je kod djece razvijati osobnu odgovornost za ispravno i pogrešno (dobro i loše), i promijeniti uvjerenje kako je neko ponašanje “ispravno i pogrešno” samo kad se može otkriti ili kazniti. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti učinkovita bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyberbullying. Djecu i mlade treba educirati o učinkovitim strategijama pretraživanja i naučiti ih kako da brzo napuste neprikladne internetske stranice. Dio tog procesa razvoja odgovornosti odnosi se i na upozoravanje kako anonimnost virtualnog prostora ne znači da je taj prostor bezopasan (ne podrazumijeva da ne može imati žrtve). Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na internetu.

Dobro je poticati adolescente da govore o svojim iskustvima ili iskustvima svojih prijatelja. U većini slučajeva, kad se razotkrije prava žrtva, prestaje negativno ponašanje. Uza sve navedeno, iznimno je važno istaknuti kako su i distribucija i prosljeđivanje nasilne, uvredljive, ponižavajuće poruke jednako loši i mogu imati jednako teške posljedice kao i ponašanje osobe koja je začetnik poruke.

Nadalje, jako je važna uključenost odraslih u virtualni svijet. S djecom (učenicima) pretražujte zanimljivosti na internetskim stranicama. Podaci otkrivaju da većina mladih sama gleda televiziju i ide na internet. Postavite računala na otvorenim, lako vidljivim mjestima. Učitelji i roditelji trebali bi promatrati aktivnost učenika na internetu, davati im posebne zadatke te razgovarati o dobrim i lošim informacijama koje postoje u virtualnom prostoru. Dok god je to moguće, dobro je nadgledati pristup internetu, sve dok se ne pokaže kako su djeca i mladi spremni suočiti se s opasnostima koje prijete u tom okruženju te prikladno reagirati i zaštititi se.

Uz to, pružite mladima mogućnost korištenja virtualnih medija za promoviranje vlastitih pozitivnih poruka. Primjerice, možda bi mogli kreirati nenasilnu internetsku stranicu.

Općenito, djeca i mladi trebali bi naučiti strategije koje ih osposobljavaju da donose sigurne i odgovorne odluke pri korištenju cyber komunikacije. I u školskom i kućnom okruženju trebamo paziti da ne potičemo cyberbullying makar to bilo i nenamjerno. Primjerice, neke škole imaju pravila o pokazivanju fotografija adolescenata na svojim internetskim stranicama, a druge objavljuju školske novosti koje sadrže imena i slike učenika. Takve informacije mogu postati nenamjeran okidač za nasilje preko interneta.

Kako prepoznati znakove cyberbullyinga?

Učitelji i roditelji često postavljaju pitanje – koji su znakovi koji upućuju na to da je dijete uključeno u neprikladne aktivnosti putem virtualne komunikacije (bilo kao nasilnik ili žrtva). Na to pitanje teško je odgovoriti. U većini slučajeva djeca komuniciraju u svijetu s kojim nastavnici i roditelji često nisu u kontaktu, a katkad o tome znaju manje od njih. Čini se da je upotreba virtualne komunikacije toliko rasprostranjena, da mnogim tinejdžerima donosi puno pozitivnih aspekata.

Tinejdžeri koji osjećaju da im prijatelji i roditelji ne pružaju oblik podrške i socijalne interakcije kakav im je potreban, češće su posjetitelji pornografskih i nasilnih internetskih stranica. Oni su i rizičniji za zlostavljanje drugih učenika putem interneta. Zanimljivo je da mnogi roditelji tvrde kako njihova djeca nisu oduvijek bila izolirana, nego su se većim povezivanjem s virtualnim svijetom udaljavala od stvarnosti svakodnevnog, realnog života. Za tinejdžere koji u stvarnom svijetu nemaju odnos ispunjen ljubavlju s brižnim odraslima i zdrave odnose s vršnjacima, vjerojatnije je da će biti kako počinitelji tako i žrtve u virtualnom prostoru. Najveći rizik da postanu dijelom neprikladnih virtualnih aktivnosti izražen je kod učenika za koje se smatra da su u rizičnoj skupini kad su posrijedi ostali problemi u ponašanju, osobito kod “dežurnih krivaca”. Veća je mogućnost da će učenik koji se ne osjeća dijelom školske zajednice tražiti online zajednicu koja može iskoristiti njegovu usamljenost i osjećaj disfunkcionalnosti. Pomaganje učenicima da se osjećaju povezanima i voljenima u domu, školi i među vršnjacima dobiva još više na važnosti ako znamo da ih izostanak povezanosti i brige čini rizičnim za cyberbullying.

Kratki savjeti za roditelje

  1. Pronađite vremena za djecu. Nemojte koristiti računalo i Internet umjesto dadilje.
  2. Naučite više o računalima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.
  3. Ograničite korištenje računala na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računala prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća).
  4. Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i poučite ga da ne daje osobne podatke ni fotografije na internetu te da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi susresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.
  5. Stavite računalo u dnevni boravak, ne u dječju sobu. Tako možete nadgledati djecu dok su na internetu i vidjeti koje stranice posjećuju.
  6. Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računala.
  7. Potičite korištenje računala kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).
  8. Upoznajte njihove internetske prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
  9. Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računala – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.

Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko interneta, trebaju poduzeti sljedeće:

  • poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
  • ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
  • pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprječavanje nasilja
  • kontaktirati internet providera
  • kontaktirati školu
  • ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša)
  • kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.

Najčešće se roditelji ne ustručavaju preuzeti odgovornost za ponašanje svoje djece u igri, školi ili u kući nekog drugog. Ne mora biti drukčije ni kad je riječ o onome što se događa posredstvom moderne tehnologije. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o kompjutorskoj etici, dogovoriti pravila ponašanja na internetu i, kao najvažnije, definirati posljedice kršenja tih pravila. Trebaju poučiti djecu da nikad ne pokazuju svoje lozinke ili da se ne svađaju i ne ponašaju nasilno na internetu.

ZAPAMTITE!
Vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, ali vi znate više o životu. Dopušteno vam je postaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje. Vi ste još uvijek roditelj!

Informirajte se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne vašem djetetu. Većina tih programa mogu se kupiti preko interneta, a neki su i besplatni. Neki internet preglednici (Internet Explorer) imaju ugrađene filtre koji se mogu uključiti kako ne bi dopuštali pristup stranicama određena sadržaja. Najčešće korišteni filtri su ContentProtect, CYBERsitter i NetNanny.

Programi za filtriranje koristan su alat za roditelje kako bi mogli usmjeriti pažnju svoje djece na poučne i primjerene sadržaje umjesto nepoželjnih. Ni takvi programi, međutim, nisu savršeni te ih treba koristiti samo kao pomoćno sredstvo. Najbolji filtar ipak su vaša nazočnost, nadzor i podrška.

Prevencija nasilja preko interneta

Istraživanja provedena posljednjih dvadeset godina o prevenciji međuvršnjačkog nasilja u svakodnevnim situacijama pokazala su da postoje četiri područja koja su se pokazala uspješnima u smanjivanju nasilja u školama.

Podizanje svijesti

Jedan od prvih koraka u bilo kojem programu prevencije je postizanje svjesnosti ljudi o postojanju problema. U prevenciji nasilja u školama problem je bilo (a u nekim slučajevima još uvijek jest) negiranje postojanja međuvršnjačkog nasilja.
Uz to, postoje mitovi o zlostavljanju koji se neprestano ponavljaju u školama i na koje se treba osvrnuti. Primjerice, neki ljudi smatraju kako je nasilje među vršnjacima normalan dio odrastanja ili da je to samo šala i zaigranost, ili da je nasilje u biti korisno za “izgradnju karaktera”. Kako bi prevencija bila uspješna, važno je da učitelji, roditelji i učenici postanu svjesni cyberbullyinga, kao i nasilja među vršnjacima uopće. Potrebna su kontinuirana profesionalna usavršavanja učitelja, koja bi im pružila uvid u prirodu cyberbullyinga i u stvarne posljedice oštrog i kontinuiranog oblika nasilja. Roditelje također treba upoznati s metodama cyberbullyinga, kao što su slanje poruka usred noći ispod pokrivača i slanje uvredljivih e-mailova s računala u sobi.

Bitno je da roditelji i učitelji razgovaraju s učenicima o tom obliku nasilja. Jedno istraživanje pokazalo je kako većina učenika osmih razreda vjeruje da odrasli ne znaju ništa o njihovim online aktivnostima, a jedan je čak komentirao da učitelji ne mogu poduzeti korake protiv SMS nasilja među vršnjacima jer i nemaju mobitele. Škole bi mogle, pri provođenju radionica za podizanje svijesti o nasilju u stvarnim životnim situacijama, dio vremena posvetiti i zlostavljanju preko interneta, ili upotrijebiti cyberbullying kao novi kut gledanja na fenomen nasilja u školama pri podizanju javne svijesti.

Školska pravila

Cjelovito djelovanje škole pokazalo se učinkovitim u suočavanju sa zlostavljanjem u školi inače. No, važno je napomenuti kako svaka škola mora sebi prilagoditi plan djelovanja, i ne može je u potpunosti preuzeti od druge. Proces ili put stvaranja vlastitog načina borbe protiv nasilja podjednako je važan koliko i sam rezultat. Škola mora postaviti jasna pravila koja ne dopuštaju nasilje i definirati posljedice ako se pojavi takvo ponašanje. Nužno je da se ta pravila primjenjuju svakodnevno, jer jedino će na taj način zlostavljanje prestati.

Nadzor

Prisutnost odraslih koji nadgledaju situaciju na igralištima umanjuje broj sukoba među vršnjacima. U školama koje povećaju broj dežurnih nastavnika na hodnicima, igralištima, u dvorištu, smanjen je broj nasilnih incidenata. Isto se može primijeniti na nasilje koje se događa korištenjem moderne tehnologije, odnosno treba nadgledati i učeničko korištenje računala.
Kod kuće roditelji trebaju postavljati granice i pravila pri korištenju računala jednako kao što to rade za druge oblike dječjeg ponašanja. Škole mogu pomoći roditeljima u postizanju toga te im savjetovati da razgovaraju s mladima o tehnologiji. Tako će mladi shvatiti da i odrasli znaju nešto o tehnologiji, te da im se mogu obratiti za pomoć kad im je potrebna.

Programi

Promatrači, najčešće vršnjaci, igraju važnu ulogu u stalnom ponavljanju vršnjačkog nasilja. Kod njih treba probuditi suosjećanje tako da promatrači obavijeste odraslu osobu o nasilnu ponašanju, a ne da šutnjom odobravaju ono što se zbiva. Programi za pomoć vršnjacima podržavaju uzajamno pomaganje u školi. Nastavni bi programi koji se sastoje od direktnog poučavanja vrijednosti, vježbanja empatije i upotrebe priča i drama, te od izravnog učenja o neprikladnom ponašanju, mogli pridonijeti smanjivanju broja slučajeva nasilja preko interneta.

Iz navedenog se može zaključiti kako su metode prevencije zlostavljanja putem interneta vrlo slične metodama prevencije međuvršnjačkog nasilja u svakodnevnim situacijama. S obzirom na novost tog fenomena, ipak treba provesti dodatna istraživanja.

Što kaže zakon?

Prava i slobode djeteta zaštićeni su na razini cjelokupne međunarodne zajednice donošenjem Konvencije o pravima djeteta. Ona bi djecu trebala štititi i od zloporaba kojima su izložena na internetu. Ako to promatramo kroz primjere zloporabe na blogovima, posebno treba naglasiti članak 16. Konvencije o pravima djeteta, koji kaže: »Dijete neće biti podvrgnuto samovoljnom i nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled», a stavak 2. istoga članka govori: «Dijete ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada».
IP adresa – osobna iskaznica na internetu

Svakom računalu s internetom provider dodjeljuje poseban identifikacijski broj – IP adresu. Iz nje se može vidjeti gdje se nalazi određeno računalo i koji provider koristi za spajanje na internet. Računalu se nasumično dodijeli nova IP adresa svaki put kad se spoji na internet. Računala providera bilježe koja se IP adresa dodijelila kojem računalu i u koje vrijeme. Statistike web stranica bilježe IP adrese računala koja su posjetila tu stranicu.
To znači da i vlasnik (administrator) internetske stranice i provider mogu znati vrijeme kad je neko računalo pristupilo određenoj stranici, kao i gdje se ono nalazi.

Provideri i administratori internetskih stranica zakonom su obvezani držati u tajnosti privatne podatke posjetitelja stranica. To pogotovo vrijedi za stranice na kojima su e-mail, chat, forum ili blog. Privatni podaci su ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail adresa, lozinka, te broj kreditne kartice, ali i IP adresa, s obzirom na to da se iz nje mogu doznati ostali podaci.

Međutim, ako se iz nekog razloga protiv posjetitelja stranice podnese prijava policiji, administrator stranice i provider obvezni su surađivati s policijom i omogućiti im uvid u svoje statistike kako bi mogli identificirati i pronaći počinitelja.

Nadalje, zloporabe bloga na internetu s kojima se susrećemo promotrit ćemo kroz prizmu hrvatskog kaznenog zakonodavstva i možemo ih prepoznati u nekoliko kaznenih djela protiv časti i ugleda, a to su: uvreda, kleveta i iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika.
Pravo je svakog pojedinca da se poštuje i ne omalovažava njegovo dostojanstvo.

UVREDA

Tko uvrijedi drugoga putem tiska, radija ili televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju ljudi, kaznit će se……….
Počinitelj uvrede može biti svatko. Njome izražava omalovažavanje druge osobe ili nepoštovanje njegova dostojanstva. Uvreda je u osnovi negativan vrijednosni sud o drugoj osobi, a dodatno na težini dobiva ako je izrečena putem tiska, radija, televizije, interneta, pred više osoba ili na drugi način, zbog čega je postala pristupačna većem broju ljudi. Upravo takvom može se smatrati uvreda preko bloga.

KLEVETA

Tko o drugom iznese ili pronese nešto neistinito što može štetiti njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija ili televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se ….
Klevetu čini osoba koja o drugom iznese ili prenese nešto neistinito što može štetiti njegovoj časti i ugledu. Iznošenje ili prenošenje klevete u pravilu se čini usmeno ili pismeno, a iznesena tvrdnja mora biti takva da izaziva prezir okoline i umanjuje ugled osobe u sredini u kojoj živi. Kao i kod uvrede, riječ je o težem obliku kažnjiva djela ako je kleveta počinjena putem tiska, radija, televizije, interneta, pred više osoba, ili tako da je postala pristupačna većem broju osoba.

IZNOŠENJE OSOBNIH ILI OBITELJSKIH PRILIKA

Tko iznese ili prenese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može štetiti njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija ili televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se………..

To kazneno djelo sastoji se od iznošenja ili prenošenja bilo kakvih sadržaja iz osobnog ili obiteljskog života neke osobe, koji mogu naškoditi njezinoj časti ili ugledu. Razlika između ovog djela i klevete je u tome što se ovdje prelazi okvir pojedinca i ulazi u njegov obiteljski život. Činjenice koje se iznose mogu se odnositi na bilo koje područje intimnog ili obiteljskog života, primjerice na način vođenja obiteljskog života, pojedine negativne sklonosti, činjenice koje se odnose na obitelj, uz napomenu da ono što se iznosi može biti kako istinito, tako i neistinito.

Usprkos brojnim teškoćama u utvrđivanju počinitelja spomenutih kažnjivih djela kroz zloporabu bloga, obveza je policije utvrditi počinitelje i prikupiti dokaze za daljnji kazneni postupak.

Ako se utvrdi počinitelj, realno je očekivati da to mogu biti i osobe, djeca ili maloljetnici koji se u kaznenom postupku tretiraju na specifičan način.

DJECA

Djeca su osobe mlađe od 14 godina. Ona nisu kazneno odgovorna, što znači da se dijete ne može kazneno ni prekršajno goniti, ne može ga se tužiti, ni kazniti. Međutim, ipak su propisani načini zaštite od kriminalne djelatnosti djece, i to kroz mjere obiteljsko-pravne zaštite. To znači da će policija, kad utvrdi da je dijete počinilo kažnjivu radnju, o tome obavijestiti mjerodavni Centar za socijalnu skrb, koji će provesti postupak i eventualno izreći mjeru obiteljsko-pravne zaštite (npr. nadzor nad provođenjem roditeljskog prava).

Dakle, i kažnjivo ponašanje djece izaziva institucionalnu reakciju (policije i socijalne službe) radi sprječavanja daljnjeg kriminalnog ponašanja i poduzimanje mjera za zaštitu djeteta od šteta koje takvo ponašanje može imati na njegov daljnji razvoj.

MALOLJETNICI

U ovoj kategoriji postoje dvije podgrupe:

1. MLAĐI MALOLJETNICI
– osobe koje su navršile 14, a mlađe su od 16 godina. Oni su kazneno odgovorni. Ako se utvrdi da su počinili kažnjivo djelo, mogu im se izreći odgojne mjere, i to disciplinske mjere, mjere pojačanog nadzora i zavodske mjere.

2. STARIJI MALOLJETNICI
– osobe koje su navršile 16, a mlađe su od 18 godina. Njima se uz odgojne mjere može izreći i kazna maloljetničkog zatvora.

Postupak prema maloljetniku pokreće se isključivo na inicijativu Državnog odvjetništva, neovisno o vrsti i težini kaznenog djela te propisanoj kazni. To znači da za kaznena djela uvrede, klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika postupak pokreće Državno odvjetništvo, a u pretkaznenom postupku informacije i dokaze o kažnjivom djelu prikuplja policija.

Ukratko o zakonu

Prema djeci, počiniteljima kažnjivih djela, ne može se voditi kazneni postupak.
Mlađim maloljetnicima mogu se izreći samo odgojne mjere (sudski ukor, posebne obveze, upućivanje u centar za odgoj, pojačana briga i nadzor, pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanje u odgojnu ustanovu, upućivanje u odgojni zavod i upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu), ali NE i kazne.

Starijim maloljetnicima, uz odgojne mjere, može se izreći i kazna maloljetničkog zatvora.

Zbog primjene odredaba Zakona o sudovima za mladež, dob počinitelja kaznenih djela procjenjuje se u vrijeme njihova počinjenja.
Dakle, svatko tko je korisnik bloga mora, uz poštovanje uvjeta koje je postavilo uredništvo, biti svjestan i osobne kaznene odgovornosti ako zloporabljuje tuđe osobne podatke, vrijeđa ili kleveće drugoga ili iznosi tuđe osobne ili obiteljske prilike.

GDJE POTRAŽITI POMOĆ?

HRABRI TELEFON: 0800 0800
info@hrabritelefon.hr
POLIKLINIKA ZA ZAŠTITU DJECE
GRADA ZAGREBA: info@poliklinika-djeca.hr (01/34 57 518)
POLICIJSKA UPRAVA ZAGREBAČKA: pu-zg@mup.hr (01/63 33 333)
Ergonet Internet centar: info@ergonet.hr (01/36 89 417)
www.blog.hr


LITERATURA:

1. Borba, M. (2006). How to protect kids from cyber-bullying. www.sheknows.com
2. Brandi, J. (2005). Staci’s place no bullies blog. www.bulliesnomore.blogspot.com
3. Buljan Flander, G., Kocijan Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje djece, Marko M, Zagreb
4. Buljan Flander, G., Bilić, V., Karlović, A. (2004). Nasilje među djecom. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba
5. Cambell, M.A. (2005). Cyberbullying: An old problem in new guise?. Australian Journal of Guidance and Counselling, 15(1): 68-76.
6. Magid, L. (2006). Safe blogging advice for parents. www.blogsafety.com/parentsguide.htm
7. Olweus, D. (1996). Nasilje među djecom u školi, Školska knjiga, Zagreb
8. Simmons, R. (2003). Cliques, Clicks, Bullies and Blogs. www.washingtonpost.com
9. Automatically record everything they do online. www.netbus.org
10. Bullying in cyberspace. www.mainfunction.com
11. Candy Mandy’s Expose: Part II www.spaces.msn.com
12. www.hr.wikipedia.org/wiki/Blog

Izvor teksta


Zašto su djeca nestrpljiva

„Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga“ V.P.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut,  vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak.

Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria piše:

Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima.

Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:

  1. DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost,  usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

  1. OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

  1. BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke?  To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

4.TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem  zadovoljenja potreba.  U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

  1. DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme.  Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu,  trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

VJEŽBAJTE NJIHOV MOZAK

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

  1. Ne bojte se postaviti granice. Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!!
  • Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
  • Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE. Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
  • Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!
  1. Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom
  • Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima
  • Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom
  1. Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba
  • Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti
  • Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“
  • Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara
  • Ograničite stalno grickanje
  1. Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao od malena kao da je to podloga za „ sposobnost rada“ u budućnosti
  • Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta
  • Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.
  1. Učite ih socijalnim vještinama
  • Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

(Izvor teksta)

 


Uloga roditelja u izvršavanju domaćih zadaća

: Pinterest

Već u najranijoj dobi, u obitelji, dijete po uzoru na roditelje stječe neke navike. Ono razvija radne navike, urednost, točnost i ljubav prema radu. Ako se u obitelji usade radne navike, onda je to dobar temelj za radni odgoj u školi, a kasnije i u društvu. Razmišljajući kako djetetu mogu pomoći postići uspjeh u školi, roditelji shvaćaju kako je upravo domaća zadaća područje na koje mogu izravno i značajno utjecati. Drugim riječima, domaća zadaća roditeljima predstavlja priliku pomoći djetetu postići uspjeh u školi, a djetetu je to možda prva prilika u životu preuzeti obvezu i dobro se osjećati zbog toga što postiže uspjeh u nečem važnom

Svaki roditelj se barem jednom zapitao treba li pomoći djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima malo ili puno zadaće. Domaće zadaće su korisne jer se njima ponavlja i uvježbava ono što se učilo u školi, odnosno priprema za nastavak rada. Tako kroz zadaće dijete uči samostalno pronaći podatke iz udžbenika i izvući ono najvažnije. Dijete uči planirati vrijeme za rad, razvija odgovornost i samostalnost. Važno je da kao roditelj znate da domaća zadaća zaista utječe na rezultate koje dijete postiže u školi. Domaćim zadaćama trebalo bi se bolje učvrstiti gradivo što se objašnjavalo u razredu, a djetetu bi svakako trebalo ostati slobodnog vremena za igru, razne interese te izvanškolske aktivnosti. Domaća zadaća je za brojnu djecu njihova prva obveza. Na djetetu je da je donese kući i na njemu je da istu napiše i rad odnese u školu. Djeca tako uče da odgovornost leži na njima – da su odgovorni za vlastite postupke.

Sudjelovanje roditelja u domaćim zadaćama

Domaća zadaća je najbolji način održavanja svakodnevne veze s djetetovim školovanjem, a budući da se ona zadaje redovito, omogućuje gotovo stalni kontakt između vas, djeteta i učitelja/ice. Čest uzrok sukoba između roditelja i djece je upravo pisanje domaćih zadaća. Na iste se gleda kao na nešto što učitelji/ice zadaju, djeca pišu, a roditelji trpe. Kada su u pitanju školske obveze, odnosno pisanje domaćih zadaća u ovom slučaju, važno je da roditelji budu diskretno prisutni.

To nikako ne znači da trebamo zajedno s djecom pisati domaće zadaće ili ih ispravljati kada ih je dijete napisalo, unatoč najboljim namjerama da podržimo svoju djecu ili ih zamijenimo u izvršavanju njihovih obveza.

 

Kako roditelji mogu pomoći?

U pisanju domaćih zadaća roditelji djeci mogu pomoći pripremiti odgovarajuće radno mjesto, mirno mjesto za rad. Dijete ne može učinkovito pisati zadaću ako ga nešto ometa u radu, niti je može pisati ispred televizora i sl. Zadatak roditelja je pronaći odgovarajuće mjesto na kojemu će pisati domaću zadaću, a poželjno je i da dijete uvijek uči na istom mjestu (dobro osvijetljenom, ugodnom, prozračnom s ugodnom radnom okolinom).

Primjer: Recite svom djetetu da mora imati posebno mjesto gdje će pisati domaću zadaću

"Želimo da pišeš zadaću na mirnom mjestu gdje ćeš se moći koncentrirati. Da bi ti osigurali potreban mir, surađivat ćemo s tobom i izabrati za tebe najbolje mjesto za pisanje i ništa te neće ometati."

Predškola – 3. razred osnovne škole

Vi i vaše dijete trebali biste zajedno izabrati mjesto za pisanje domaće zadaće. Neka to mjesto bude negdje u vašoj blizini kako biste mu mogli pomoći ako zatreba.

4. – 6. razred osnovne škole

Savjetujte dijete pri izboru dobrog mjesta. Razgovarajte s njim koja su najpogodnija mjesta za pisanje domaće zadaće.

7. razred – 4. razred srednje škole

Dijete može samostalno izabrati svoj radni prostor, pripazite na to da ga na tom mjestu ništa ne ometa u radu.

Vrijeme za obavljanje zadaće

Djeca se često prepiru o tome kada će pisati zadaću, pokušavaju ju odgoditi koliko je to moguće, izmišljaju isprike, a roditelji ih u međuvremenu tjeraju da ju napišu što prije. Danas većina djece ima složen dnevni raspored: glazbena škola, sportske i druge izvanškolske aktivnosti. Domaća zadaća mora imati svoje jasno određeno mjesto u djetetovu rasporedu rada.

"Želimo ti pomoći isplanirati da počneš pisati domaću zadaću u točno određeno vrijeme i osigurati ti dovoljno vremena da ju dobro napišeš."

Predškola – 3. razred osnovne škole

Ispunite dnevni raspored (pon, uto, sri, čet, pet) zajedno s djetetom i razgovarajte tako da dijete uoči redoslijed svojih aktivnosti. Vaša je dužnost odrediti vrijeme za domaću zadaću djetetu. Upišite vrijeme za zadaću u predviđeni prostor u dnevnom rasporedu.

4. – 6. razred osnovne škole

Neka dijete samostalno ispuni dnevni raspored. Provjerite je li vrijeme koje je dijete izabralo za domaću zadaću prikladno (Poklapa li se vrijeme s ostalim planiranim aktivnostima? Je li planirano prekasno navečer?)

7. razred – 4. razred srednje škole

Dajte djetetu primjerak dnevnog rasporeda da ga samostalno ispuni.

Uvođenje dnevnog vremena za domaću zadaću važan je korak kojim ćete riješiti probleme koje dijete ima s domaćom zadaćom. Ona više neće biti nešto što treba "ugurati" među ostale aktivnosti – ako bude vremena, već će se pisati na vrijeme.

Samostalnost na djelu

Nadalje, recite svom djetetu da od njega očekujete da samostalno piše domaću zadaću. Dijete se mora samo snalaziti no mora znati da može računati na roditeljsku pomoć jer ga oni uvijek ohrabruju i slijede u školskim obvezama. Nikada nemojte umjesto djeteta pročitati tekst iz udžbenika, zapisati sažetak i dati mu da nauči. Najdragocjeniji dio procesa učenja je rad na razumijevanju gradiva te odvajanju bitnog od manje bitnog.

"Znamo da ti je domaća zadaća ponekad teška, no morat ćeš ju samostalno pisati. Nećemo (neću) pisati zadaću umjesto tebe. Bit ćemo u blizini da ti pomognemo, a od tebe očekujemo da samostalno pokušaš odgovoriti na pitanje…" (i sl.)

Predškola – 3. razred osnovne škole

Zamolite dijete da vam kaže što ima za domaću zadaću i recite mu kada počinje dnevno vrijeme za nj. Budite u blizini kako biste mu mogli pomoći i usmjeriti ga.

4. – 6. razred osnovne škole

Provjerite piše li dijete domaću zadaću u određeno (dogovoreno) vrijeme, pomozite mu budući da se samo trudi ili mu predložite da nazove prijatelja ako mu je potrebna pomoć.

7. razred – 4. razred srednje škole

Osim u iznimnim situacijama, dijete bi trebalo raditi samostalno. Koristite se tehnikama učenja kako biste pomogli djetetu da radi djelotvornije.

Imajte na umu da svako dijete ima svoje karakteristike, a mi bismo morali pomoći svakome od njih da ih iskoristi na najbolji mogući način. Možda vaše dijete ide u treći razred, a već radi samostalno i odgovorno, dok se neki učenici u petom razredu još uvijek ne mogu ozbiljno prihvatiti posla.

Također, važno je da dosljedno pohvaljujete djetetov trud, dajte mu do znanja da cijenite njegov marljivi rad:

"Stvarno si se potrudio/la oko ove zadaće! Jako dobro!"

"Od deset riječi osam je točno napisano! Puno bolje nego prošli put. Vidi se da se jako trudiš!"

Izaberite poticaj koji dijete smatra vrijednim kako biste ga motivirali za dalje, no zapamtite da su poticaji stvar vaše odluke:

"Mihael, tako lijepo i na vrijeme pišeš domaću zadaću. Večeras možeš na spavanje petnaest minuta kasnije nego inače."

Pisanje domaćih zadaća može biti uzrok sukoba između roditelja i djece jer je djeci često mrsko pisati zadaću pa izbjegavaju tu obvezu. Zbog toga djecu treba otpočetka školovanja navikavati da je to njihova obveza. Dijete bi trebalo shvatiti da se uz malo planiranja domaća zadaća doista može uspješno napisati, a uz koju slijede školski uspjeh i veće zadovoljstvo sobom. Da bi dijete moglo učiti i pisati zadaće, ne smije biti umorno, neispavano, gladno ili opterećeno brigama.

Ne zaboravite da dijete uče imitiranjem ponajprije roditelja – promatrajući vas dijete uči što raditi i na koji način. Stoga ako je roditeljima stalo do reda, ako su dosljedni, čitaju i vrednuju znanje, i djeca će činiti isto. Razgovarajte s djetetom o donošenju pravilnih odluka o svom školskom radu, očekivanjima, no imajte na umu da škola nije najvažniji dio života. Za kraj, odgovornost roditelja unutar toplog obiteljskog doma je osigurati dobre uvjete rada te pokazati interes i spremnost za pomoć djetetu.

Tekst: Ana Dragičević, magistra pedagogije i magistra edukacije filozofije


E-časopis: 'Plavo zvono'

E-časopis: Plavo zvono

E-časopis Osnovne škole Izidora Kršnjavog, broj 1, 2019./2020.

e-Škole

Škola za život

Virtualna knjižnica

ŠTO ČITATI TIJEKOM LJETA?

ŠTO ČITATI TIJEKOM LJETA?

Pogledajte preporuke učenika OŠ Izidora Kršnjavoga i pronađite sebi zanimljiv naslov za čitanje!

Virtualna izložba 'Moja preporuka'

Kalendar
« Srpanj 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

Oglasna ploča
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
RASPORED ZVONA

1. sat 8.00 - 8.45
2. sat 8.50 - 9.35
3. sat 9.50 - 10.35
4. sat 10.40 - 11.25
5. sat 11.30 - 12.15
6. sat 12.20 – 13.05
7. sat 13.25 – 14.10
8. sat 14.15 – 15.00

 

Školski jelovnik
Dokumenti
Korisni linkovi
CMS za škole logo
Osnovna škola Izidora Kršnjavoga / Kršnjavoga broj 2, HR-10000 Zagreb / os-ikrsnjavi-zg.skole.hr / ured@os-ikrsnjavi-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju