Osnovna škola Izidora Kršnjavoga

Jutro poezije, 26. siječnja 2024.

Dom za starije osobe Centar, Klaićeva ulica

Učenici 8. razreda tijekom prosinca čitali su antologijske pjesme hrvatskih pjesnika nastale u 20. st. te početkom 21. st., zatim su pomno u pisanom obliku, radili na interpretaciji pjesama i izradili su, svatko svoj dramaturško-redateljski plan recitiranja i plan ostvarivanja govornih vrednota. Sati recitiranja u razredu protekli su u svečanom raspoloženju jer je u cjelokupan rad uloženo mnogo rada i još više emocija pa su željeli svoj doživljaj pjesama podijeliti sa širom publikom, sa stanarima Doma za starije osobe u Klaićevoj ulici s kojim smo i prije surađivali.

Svi učenici koji su to željeli, bez obzira na to koliko su otprije imali iskustva u javnom recitiranju, imali su se priliku uključiti u gostovanje. Nastupilo je 22 učenika s pjesmama koje su sami odabrali.

Zašto Dom za starije osobe? Znali smo da je iskustvo međugeneracijskoga susreta neprocjenjivo i za stanare Doma i na učenike naše škole jer mnogi inače nemaju priliku za takav susret. Most između generacija bila je ljubav prema pjesništvu i temama pjesama: ljubav prema krajoliku, domovini, čovjeku i njegovim željama, nadanjima, razmišljanjima.

Voditeljica kulturno-umjetničkih zbivanja u Domu gđa Slavica Butković i učiteljica hrvatskoga jezika Valentina Lugomer zajedno su organizirale susret, izradile dva plakata i pozivnice te otvorile susret uz nekoliko prigodnih riječi i najavom nastupa.

Uslijedilo je recitiranje. U punoj dvorani Doma, pred znatiželjnim očima njegovih stanovnika, učenici su izveli pjesme D. Cesarića, D. Tadijanovića, A. G. Matoša, A. B. Šimića, M. Krleže, J. Kaštelana, V. Nazora, N. Milićevića, D. Dragojevića, V. Krmpotić, I. Vrkljan i V. Parun.   

Treme i manjih pogrešaka naravno je bilo: kod nekih jer su se prvi put odvažili tako javno nastupiti, mada su školske priredbe dio naše svakodnevnice, kod nekih zbog mikrofona jer se dosad njime nisu koristili, kod nekih zbog nove dvorane i nove publike, kod nekih zbog toga jer se pri recitiranju bili emocionalno angažirani više nego u mnogim drugim aktivnostima javnoga nastupa, a u govorenju poezije, ako želimo doprijeti do publike, to je nužno.

Oči su sve rekle. I oči publike i oči naše djece, njihove emocije rekle su sve. Bilo je i suza s obje strane, suza koje su svjedočile da je pjesništvo i dijeljenje emocija univerzalno i da ne ovisi ni o dobi ni o svjetonazoru. Neki su učenici otkrili zajedništvo, neki da su učinili nešto dobro za druge osobe, neki su tek tijekom nastupa shvatili da imaju više samopouzdanja i darovitosti za taj iskaz nego što su do tog trenutka mislili, neki su prvi put shvatili da generacijski jaz ne postoji u svevremenosti umjetničkoga pjesništva.

Stanari doma prepoznali su i rad i osjećaje koje su učenici prenijeli. Mnogi od njih zajedno su s učenicima izgovarali prelijepe riječi hrvatskih pjesnika koje otprije dobro poznaju i svaki je nastup nagrađen pljeskom podrške i pljeskom prepoznate vrijednosti govorenja pjesama.

Mada je susret trajao svega 35 minuta, trag ostaje. Hvala svim učenicima, hvala svim osobama u publici.

Nadamo se da ćemo u i nekoj novoj prilici moći podijeliti radost čitanja i govorenja poezije te radost međugeneracijskog  druženja.

 Uz ovaj tekst nema fotografija. Navikli smo se da gotovo ne postoji na društvenim mrežama ili u medijima tekst bez pratećih fotografija. Bili smo svi previše emocionalno angažirani da bismo se sjetili fotografirati događaj.

Valentina Lugomer, učiteljica hrvatskoga jezika